Sto godina je dovoljno da se država prometne od živahnog mladića koji hodi svijetom i u novčaniku ima milijarde dolara u opasnog starčića koji hodi svijetom ne bi li negdje pronašao kakvih dvije tisuće milijardi dolara, ili više
Jedno stoljeće. Toliko u modernom svijetu izgleda traje jedna globalno-dominantna velesila.
Jedno stoljeće trajala je Velika Britanija. Istina, priprema za njenu globalno-dominacijsku ulogu započela je bitno prije propasti Napoleona, ali je ta otočna država takvu ulogu imala od propasti Napoleona do prve faze vlastitog pada u Prvom svjetskom ratu.
Nisu prestali biti velesila preko noći, ali se zna kada su počeli prestajati biti velesilom. To 19. stoljeće svoje velesilovitosti Britanija je obilježila pjesmom nastalom u 18. stoljeću „Rule Britannia“.
James Thomson je napisao poemu koju je Thomas Arne uglazbio 1740. godine, a britanska nadmoć označena je stihom „Rule Britannia! rule the waves“. To britansko vladanje valovima bilo je osnova globalne vladavine.
Dapače, Britanci su to uobličili u nešto što su zvali „double fleet standard“ iliti standard dviju flota koji je značio da britanska vojna flota po veličini mora najmanje odgovarati zbrojenoj veličini druge i treće svjetske vojne flote.
Onda je izbio Prvi svjetski rat. Izbio je baš nekako početkom kolovoza 1914. godine, ima tome u dan 97 godina. Nećemo ovom zgodom kako se to Europa i kako su se to njene, onodobnim rječnikom kazano, velevlasti survale u taj rat, prvi od dva iznimno uspješna pokušaja europskog samoubojstva u 20. stoljeću pri čemu valja zabilježiti da je prvi bio prilično uspješan, drugi je uspio u potpunosti, a Europa je oba uspjela preživjeti.
Iz tog su Prvog svjetskog rata kao jedina prava svjetska velesila izronile Sjedinjene Američke Države. One su svojim novcem omogućile Europi da preživi oba svoja samoubojstva. No, vrijeme je pokazalo i da Sjedinjene Države funkcioniraju po načelu globalno-dominantne velesile za jedno stoljeće.
U doba Prvoga svjetskog rata Sjedinjene Države bile su kreditor, svojim su novcem spašavale Antantu, među njima i velevlast na izdisaju kao što je Velika Britanija i velevlast koja je uvijek bila manja nego što je htjela biti kao što je Francuska. Američki novčari poput Johna Pierponta Morgana mlađeg i njegove novčarsko-bankarske subraće imale su dovoljno milijardi dolara da kreditiraju propale Europljane.
Nakon drugog pokušaja samoubojstva američki bankari više nisu bili dovoljni, europsko je samoubojstvo bilo toliko uspješno da su bile potrebne cijele Sjedinjene Američke Države.
Nakon što su uvelike isfinancirale taj rat, rat koji je zauvijek promijenio socijalnu sliku SAD-a i izvukao ih iz ekonomskih problema koji su započeli 1929. godine, po završetku rata nije bilo druge nego da osmisle Marshallov plan ne bi li spasile Europu i u toj istoj Europi, barem na njenom zapadu, zaustavile komunizam.
Nećemo sad o tome što se sve događalo u međuvremenu. Tek valja konstatirati da su Sjedinjene Države od najvećeg svjetskog kreditora, dakle od države koja ima najveći višak novca, postale najveći svjetski kreditoprimac, dakle država koja ima najveći manjak novca.
One su toliko veliki kreditoprimac da se zbog toga hoće li, ne moći nego htjeti, preuzeti dovoljno novih kreditnih obveza, dovoljno tisuća milijardi dolara novih kredita, trese cijeli svijet.
Sto godina je dovoljno da se država prometne od živahnog mladića koji hodi svijetom i u novčaniku ima milijarde dolara u opasnog starčića koji hodi svijetom ne bi li negdje pronašao kakvih dvije tisuće milijardi dolara, ili više.
Jasno je da su Sjedinjene Države i danas velesila, ali nadasve dekadentna. Svoju velesilovitost održavaju „žicanjem“ trinaesteroznamenkastih svota, a da su velesila u opadanju pokazuje i to da ne mogu održavati svoj „double fleet standard“.
U njihovu slučaju to je značilo vođenje jednog velikog i jednog ne toliko velikog rata u svijetu istodobno, kako su to definirali prije četrdesetak godina.
Danas SAD na jedvite jade vode dva mala, lokalna rata kakvi se trenutačno odvijaju u Afganistanu i Iraku, a koji su neusporedivi s naporima kakve je živahni mladić prije 70 godina bez problema podnio u Drugom svjetskom ratu, pa i naporima u Vijetnamskom ratu.
Sjedinjene Države će padati i dalje, padat će polako, jer bolest te velesile je polagana, ali i iz ovotjednog dogovora o povećanju razine zaduženosti čini se neumitna.
Nama nema druge nego da se i u njihovu slučaju prisjetimo jedne pjesme. U njihovu slučaju to je „God Bless America“. A usput se možemo zapitati i tko je velesila za sljedećih stotinu godina.
