Osimski sporazumi su nedodirljivi! – uskliknula je to javno, nakon sastanka s porečko-pulskim biskupom Ivanom Milovanom, hrvatska premijerka Jadranka Kosor. I živa je šteta što je nitko od novinara nije upitao jesu li za nju nedodirljivi i sporazumi što ih je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom. Jer bi nakon njezina očekivano potvrdnoga i jednako kliktavoga odgovora postalo jasno da je nedodirljiv samo nesporazum između sporazuma osimskih i sporazuma vatikansko-zagrebačkih.

Postalo bi to valjda jasno i onima kojima čvrsta vjera i tvrdo domoljublje nisu dopuštali da shvate kako se onaj tko je u ime Republike Hrvatske potpisao ugovore sa Svetom Stolicom istim potezom pera popišao na Osimske sporazume.

   A taj je, nazovimo ga tako, Jure Radić s blagoslovom Hrvatskoga sabora potpisao kako se Republika Hrvatska »u želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, obvezuje da će: a) Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama; b) naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara, koji nije moguće vratiti; c) isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena«. I budući da su ti od Jure Radića potpisani a), b) i c) za Svetu Crkvu Katoličku isto što i Otac, Sin i Duh Sveti, ona koristi svoje stečeno pravo da do neba i do Zagreba vapi: »Daj nam danas! Daj nam danas!«

   I da biskupu Ivanu Milovanu na Radio-Mariji naruči pjesmu: »Milo-Milo-Milovane, imaš Crkva, nemaš dom«.

   Možda ta pjesma biskupa porečko-pulskoga podsjeti da se nije pobunio kada je Republika Hrvatska Crkvi vratila – a zapravo darovala – oduzetu i otplaćenu imovinu u Dajli, pa da je em smiješno em kasno da se buni sada kada Sveta Stolica taj svoj već unovčeni posjed otima njegovoj biskupiji i redistribuira ga talijanskim benediktincima. A možda sve to podsjeti i Republiku Hrvatsku – ako uopće ima koga – da ne može koristiti pravo gospodarenja onim što su njezini bigotni vladari prepustili na upravljanje vatikanskim lukavcima. I može se ona jadna – ako je uopće ima – sada osjećati prevarenom i prodanom, ali je licemjerno da se zbog toga žali građanima svojim kojima je radila uglavnom ono isto što i Vatikan njoj: varala ih i prodavala.

   Na tom se vašaru licemjerja banskodvorska garnitura grčevito bori da očuva svoje teško stečeno počasno mjesto pred naletima ovdašnjih katoličkih velikodostojnika. A oni pak s jednakom uvjerljivošću zagovaraju i hrvatsko crkveno pravo na Dajlu i brane ugroženo pravo »značajnog dijela fertilnog kontingenta žena« na neradnu nedjelju koja je – kako galame s Kaptola – izmjenama i dopunama Zakona o trgovini »izručena na milost i nemilost trgovačkim lancima« i što, po biskupskom tumačenju, predstavlja »tihi državni udar«.

   Ali misli li još itko da će država – koja je paktirajući s Vatikanom udarila samu sebe i zagropala se u crkvene trgovačke lance – biskupima reći ono što ih spada? I vjeruje li itko da je Jadranku Kosor – ženu, majku, Hrvaticu i katolkinju – uvrijedilo kaptolsko svođenje žena na »fertilni kontingent«?