Kako bi spasio koaliciju od raskola u samom startu, šef SDP-a Zoran Milanović morao je, što mu zasigurno nije bilo nimalo lako, progutati ponos i vlastite javno izgovorene riječi o tome kako će Jakovčić s njim a ne s Kosor potpisati ugovor o Brijuni Rivijeri. 

Žele li doista zajednički preuzeti upravljanje Hrvatskom, brijunski slučaj morao bi i Milanoviću, ali i ostalima u koaliciji biti velika škola. Iako u politici nema ni ljubavi ni prijateljstva, i jasno je da koalicije i političke stranke nisu obitelji nego interesno motivirani savezi, određeni stupanj međusobnog povjerenja nužan je preduvjet bilo kojeg uspješnog političkog projekta. Na slučaju Brijuni Rivijera pokazalo se kako je to povjerenje među strankama četveročlane lijeve koalicije na poprilično niskim granama, posebice ako se zna da je Savez za promjene na samom početku kada bi entuzijazam i vjera u zajednički projekt trebali biti na vrhuncu. Kad je riječ o dvije milijarde kuna teškom projektu Brijuni Rivijere nema, naime, nikakve suštinske razlike u stavovima SDP-a, HNS-a, HSU-a i IDS-a: sve četiri stranke godinama se zalažu za taj projekt. 

Nesporazum, dakle, nije nastao zbog krupnog i važnog programskog razmimoilaženja nego, što je još gore, zbog sitnica, zbog taština, zbog petljanja iza leđa. Jakovčić, naime, nije rekao Milanoviću što je kao župan dogovarao sa Jadrankom Kosor nego je krenuo u realizaciju projekta bez konzultacija s koalicijskim partnerima. Na drugoj strani proradila je uvrijeđenost i taština, u HSU-u su jedva dočekali da se njihovi lokalni rivali IDS-ovci nađu na meti bijesa s Iblerovog trga… sve u svemu, nepotrebna i besmislena svađa koja zorno govori o tome da Kukuriku koalicija zasada postoji samo na papiru i da još ni približno nije »sjela« ni na terenu ni u kalkulacijama svojih čelnika. 

A upravo je zajedništvo u Kukuriku koaliciji jedini, kakav takav, jamac izbornog uspjeha ljevice u predstojećoj izbornoj utkamici koja bi s obzirom na katastrofalno stanje u zemlji trebala biti jedna od najdosadnijih ikad, ali upravo zbog nedoraslosti oporbenog saveza ima sve šanse da se pretvori u jednu od najneizvjesnijih. 

I letimičan pogled na rezultate posljednjih istraživanja javnog mnijenja otkriva kako bi se SDP, da nije uspio na vrijeme sklopiti predizbornu koaliciju sa HNS-om, IDS-om i HSU-om, našao u poziciji vrlo sličnoj onoj iz 2007. godine kada je unatoč višemjesečnoj prednosti u anketama u konačnici izgubio izbore. I danas, kao i 2007., SDP je u vodstvu pred HDZ-om, ali je ta razlika kako se bliže izbori sve manja i manja: u siječnju ove godine SDP je vodio za deset postotnih poena, danas je ta prednost svedena na svega 2,5 postotna poena. 

Ono što čini razliku i SDP-u daje još uvijek puno razloga za vjeru u pobjedu je upravo potpisana suradnja s partnerima iz Kukuriku koalicije koja još uvijek bilježi ogromnu prednost od 12,5 postotnih poena u odnosu na desni blok, iako je i tu trend opadajući jer je u siječnju 2011. prednost Kukuriku saveza nad HDZ-ovom koalicijom iznosila okruglih 20 postotnih poena. 

Želi li nakon 4. prosinca zasjeti u toliko željenu premijersku fotelju Milanović će morati, kako se nekada govorilo u vrhu partije kojoj je na čelu, »čuvati koaliciju kao zjenicu oka svog«.