Ne možeš pobjeći
A dok kopa motičicom škrtu zemlju, oko nogu mu unuci. Starac svako toliko digne glavu u zrak, obriše znoj sa čela, pa kazuje: "E da je meni to doživjeti!" I onda krene...
Ima stvari što ih se s veseljem zaboravlja, a ima onih što ih ne možeš zaboraviti sve i da hoćeš, onih kojima protok vremena ne može ništa, koje se urežu u pamćenje za vazda. Hiromant recimo. Tko to može zaboraviti. Tko može zaboraviti dan kad ti je posve napoznat čovjek pogledao u dlan, prošao prstom preko crta od života, pa istog trena ispalio: “Od bogatstva tu nema ništa. Brak će valjati, ali će te se za to namučiti kao pas. A po stare dane čeka vas mir i opuštanje daleko od svega. Jednostavno će te se povući iz javnosti i saditi, recimo, neko povrće, dok vam se oko nogu igraju unuci.” Tako je govorio hiromant. Što se tiče para i braka, nabijem ga, to ionako znam i sam da će se dogoditi i da se događa bez da mi je itko prčkao po linijama života. No, što se tiče osame po stare dane, života uz motičicu u hladu borovine, unučadi oko nogu i ribarenja u zoru, e to je intriga. Ja, pa osama. Ja, pa hladovina. Ja, pa motičica. Prije će se ovaj svijet surgat u provaliju nego li će se to dogoditi.
Mark k’o Mark, pravi gastarbajter koji jezika ne zna, ali zna da je Dubrovnik raj na zemlji.
No, onda, onako slučajno, među svim tim potentnim tekstovima od prostitucije do Sanaderove šlape za bolnu nožicu, bio je i onaj u kojem nakon svog prvog posjeta postojbini, djedovoj zemlji Hrvatskoj progovara Mark Begich, senator američke savezne države Aljaska. Mark k’o Mark, pravi gastarbajter koji jezika ne zna, ali zna da je Dubrovnik raj na zemlji. Pa tako zadivljen kazuje primjerice i to da su ga Hrvati zadivili svojim entuzijazmom i vizijom razvoja svoje zemlje. Ajde, tu je preko vikenda, pa neka prigodničarski kazuje štogod. Stalo je njemu do Hrvatske koliko i meni do Aljaske. A i to što je prvi senator Hrvat impresionira čudo jedno. Oko je, međutim, zapelo za nešto drugo. Za tzv. okvirić uz tekst. Za onaj komadić teksta naslovljenog s “moj djed je sadio blitvu i sanjao raspad Jugoslavije”. Nu! I ne samo blitvu nego i pome i drugo povrće. Povrće i raspad Jugoslavije. Rast i rastakanje. Amerika i Jugoslavija, a zapravo mila nam Hrvatska. I unuci poput malog Marka koji slušaju što to dida bulazni dok blitvu sada, da bi se 50-tak godina kasnije svega sa sjetom spominjali sada kad su u živo sve vidjeli i sve shvatili. Holivud, svega mi. A ako je vjerovati hiromantu tako ću i ja!
K’o da se više i ima za željeti od komadića zemlje na kojem slobodno možeš u zemlju zataknut gdje pomu, gdje raštiku
Elem, godina je recimo 2050. Starac od svojih 80 godina odlučio se povući iz javnog života, a to hoće reći iz grada na selo, jer je tako rekao hiromant. U kršu, recimo, tamo gdje su mu čukunčukundjeda doveli iz Kalabrije jer ga Talijani kao vanbračno dijete nisu voljeli, obrađuje komadić zemlje. Sadi kulture kršu prirođene, poma naravno te raštika. Blitva tu, slabo uspijeva, makar i to pokušava. A dok kopa motičicom škrtu zemlju, oko nogu mu unuci. Starac svako toliko digne glavu u zrak, obriše znoj sa čela, pa kazuje: “E da je meni to doživjeti!” I onda krene. On bi tako da ne mora na televiziji gledati bosu nogu bivšeg premijera, jer ga savršeno zabole ima li u tim prstićima sepse ili nema. Radije bi da može vidjeti kakav je u licu premijer kojem se suduje, a ne da na osnovu golih prstiju od noge mora nešto zaključivati. On bi i da mu novine nisu pune nazovi ispovijesti prostitutki uhvaćenih u lancu za kojeg su se držali ministri, košarkaši, sportaši, suci, liječnici. On bi da starlete nisu zvijezde medijske, a oni koji su se kurvat krenuli uzor mladosti kao takvoj. A rado bi, kad već novine pišu nazovi ispovijesti da ga autor poštedi točkica kada piše k… kad već točkica nema kad opisuje kako je djelatnica u lancu iz hlača vadila mušterijina jaja. On bi i da mu je penzija veća, i da mu u voljenom klubu igra više naše čeljadi, i da je država nije zadužena ko Grčka, i da brodogradilišta rade, i da mu se sin nije morao prekvalificirati u konobara jer drugog posla nema, i da gradonačelnici nisu svi kovrčavi i umočeni u svekolike afere, i da vlast ne šalje poruke besmislene preko bedževa, i svašta bi on. Jedino ga muči to što za razliku od djeda Begicha nema zemlju kojoj bi poželio raspada, pa da se sva ta nevolja raspadom sama od sebe preko noći sredi, bar za kratko. Mala je brate, raspadneš li je doć’ će na ništa. A opet, k’o da se više i ima za željeti od komadića zemlje na kojem slobodno možeš u zemlju zataknut gdje pomu, gdje raštiku.
Od boleštine, izopačenosti, zloće, lopovluka, nevolje i nesreće teško se da pobjeći igdje
Djed drvi svoje, djeca čine mot koji kaže da je otišao na kvasinu. Kad u taj čas stiže grozomorna vijest kako je kreten u Norveškoj pobio na stotine ljudi, jer mu se nije sviđalo kako govore, kako jedu, kako se mole, kako izgledaju. Objesiti ga za jaja bilo bi malo.
Sve se čini, svejedno je koja je godina. Od boleštine, izopačenosti, zloće, lopovluka, nevolje i nesreće teško se da pobjeći igdje, pa se ‘povlačenje iz društvenog života’ čini najblesavijom stvari na svijetu. U tom samo retro hiromanti vide nekog dobra, makar istina bila i to da hiromant, dok je prčkao po dlanu, ni u jednom trenu nije kazivao je li bijeg dobar, ili loš. Ako je suditi po svijetlim primjerima, valjat će jedino ako koje od one dječurlije, kojih pedesetak godina kasnije, iz perspektive sto i prvog senatora Hrvata, u pero novinarsko budu govorili, kako je lijepa i prosperitetna ova zemljica, zemlja djeda njihova kojeg se, eto, spominju da je sadio pome i sanjao dan kad je sve otišlo do đavola tek da se ima od čega nanovo početi.
