Građani Hrvatske još uvijek se nadaju da će kroz istrage i buduće sudske procese u slučajevima za koje se optužuje bivši premijer Ivo Sanader saznati tri stvari: koliko je novca ugrabljeno, pogotovo poreznim obveznicima, tko je od toga najviše profitirao, te kako je vlast koja je to omogućila zapravo funkcionirala.

No, za neke spoznaje ne treba čekati tako dugo. Ni kraj procesa Sanaderu ni tisuće stranica dokaznih materijala. Koliko god naime predsjednica Vlade Jadranka Kosor uvjeravala da se, eto, vlast poučena iskustvom Sanadera, Polančeca i ostalih opekla pa s »nultom stopom tolerancije prema korupciji« više neće dopustiti pljačku državne blagajne i pogodovanje raznim lobijima, u međuvremenu se ipak malo toga promijenilo.

Način rada Vlade i ministarstava, koji i dalje proizvode odluke sa sumnjivim učincima, je ostao isti. Obavijen velom tajne i dvojbenih kriterija koje su samo oni u stanju »protumačiti«, kao da raspolažu svojim a ne našim novcem. I sada bi im trebali povjerovati na riječ da su se promijenili?

Kao primjer tog osjećaja svemoći i bahatosti može poslužiti način na koji je Vlada izigrala Pravobraniteljstvo za djecu podmetnuvši mu verziju Zakona o trgovini u kojoj nije bilo odredbe o otvaranju prostora za trgovinu na malo i u odgojno-obrazovnim ustanovama, pa je izostalo i očitovanje tog tijela o potencijalnoj štetnosti takve odredbe.

Za interese kojeg lobija se to pokušava progurati i tko će se time od državnih dužnosnika omrsiti, jedino je logično pitanje u zemlji gdje je korupcija stil života a ne tek kriminalna pošast.

Ali, pravi je kapitalac, jer konačno o konkretnom raspolaganju novcima je riječ, način na koji je Ministarstvo gospodarstva dodijelilo organizaciju Nacionalnog savjetovanja tvrtki »Max Sollers«. Iskorišten je dodatak Zakonu o javnoj nabavi koji omogućuje da se za dodjelu posla ne raspisuje klasična javna nabava, nego nabava u kojoj se samo zaključuje s kime se kani sklopiti posao. Recept primjenjen i u slučaju Fimi-medije, a znamo kako je to i kamo završilo.

Iz Ministarstva, naravno, strogo birokratski odgovaraju da je sve bilo po zakonu, kao da je to u Hrvatskoj neka garancija zakonitosti, ali su ipak ostali dužni pojasniti poreznim obveznicima ono najvažnije: zašto je jedno savjetovanje u doba recesije koštalo 700 tisuća kuna, te zašto su prikupljene ponude upravo od tri »specifične« firme, pri čemu za jednu nitko nije čuo, druga je dobila posao, a treća organizirala skup kao »podizvođač« pobjednika na natječaju? Nema što, »čisto« da ne može biti čistije.

Državu dakle, a ujedno i sve nas, i dalje muzu. A zar može biti drukčije kada je, kaže GONG, i u 2010. godini, godini bez Sanadera, Vlada radila netransparentno. Uskraćivanjem informacija i prečesto iza zatvorenih vrata, gdje su mogući svakakvi »dogovori« i »dealovi« s klijentima i partnerima.

Narod koji to i dalje trpi i zaslužuje da ga strižu kao ovcu.