Konačno je došao. Tko, zna se. Iščekivalo ga se od 9. prosinca 2010. godine. I uopće se nije ukazao 18. srpnja. Ni najmanje, nitko ga nije vidio.

Iako, valja kazati, nije došao tiho, ali jest ušao u legendu, i u Remetinec.

Mediji su pokazali, posebno dvije televizije s nacionalnom koncesijom, da u modernom medijskom svijetu događaj ne može biti događaj ako događaj nije šou. Naprosto su prekinule redovni program i počele emitirati posebne vijesti zbog izručenja bivšeg premijera Ive Sanadera.

Sama činjenica da je bivši premijer izručen, da se pravosudni postupak protiv njega nastavlja u Hrvatskoj, jest prvorazredna i važna informacija. No, što smo mogli gledati u izravnom prijenosu njegova izručenja? Ništa.

Tako nam se i dugoiščekivani nije ni ukazao ni pokazao. Zahvaljujući tome što događaj ne može biti događaj, ako nije šou, gledali smo izravan prijenos prolaska automobila kroz granični prijelaz.

Reporteri su nas informirali o tome kako se kolona u kojoj je i vozilo sa Sanaderom približava, gdje je presjeo, uživo smo mogli vidjeti fascinantno-dramatičnu scenu kad se vlak prepriječio automobilskoj koloni nadomak Remetinca, a obaviješteni smo i da će bivši, kad se poželi snužditi, imati na usluzi čučavac.

Naravno da je najupečatljiviji trenutak večeri bila ta nezaboravna scena kad cijela nacija gleda, a ništa ne vidi. Gleda ona tako kako automobili i pokoji kombi prelazi kroz granični prelaz Bregana.

 Istina, zdravorazumski gledano nejasno je zašto su tamo urednici slali novinare. Za taj prizor automobilske kolone mogli su postaviti i panoramsku kameru i inače zgodnu stvarčicu za sve one koji vole gledati automobile kako mile prometnicama, a ne vide tko je u njima.

Mediji se danas, i kad je riječ o nečem važnom, vole baviti nevažnim i u celofan nevažnoga omatati ono važno. 

Nisu tu hrvatski mediji nikakva iznimka, ništa posebno, a takvom medijskom pristupu, zatrpavanju korisnika, posebno su skloni mediji koji idu uživo. Onda i reporteri, jer navodno moraju nešto pričati, melju li ga melju, uglavnom ništa ne kažu, vidi se na njima da više ne znaju što bi sa sobom, a neki realizatorski zlotvori nikako da ih isključe i daju im malo predaha.

 Desetke su puta kazali kad je Sanader krenuo iz Salzburga, koliko se ljudi okupilo ispred Remetinca, kako je presjeo u Karavankama, je li pritom imao problema jer ozlijeđena mu je noga i sve druge nevažne rečenice ili sve ono što se poodavno već znade, a moraju i dalje govoriti jer eter, navodno, ne trpi tišinu.

Naravno, nije prenošenje događaja poput prolaska automobilske kolone na granici Hrvatske i Slovenije jedini apsurd današnjih medija. Televizijski reporteri (vjerojatno zahvaljujući svojim urednicima i urednicama) i političari ljudi su koji odaju dojam da ih je itekako zaobišla evolucija. Čovjeku je evolucija kao njegov najjači adut dala prilagodljivost, a televizijski reporteri i političari jedini su ljudi koji su na temperaturama od 30 i više stupnjeva Celzijusa odjeveni u tamne sakoe, košulje dugih rukava i kravate.

A kad smo kod toga da hrvatski mediji nisu nikakva iznimka, valja ovih dana virnuti malo u britanske medije i njihovo praćenje uskovitlane afere “News of the World”.

 S jedne strane rade izvrstan posao, a s druge strane, baš zbog toga što idu uživo i što se svake dvije minute nešto mora dogoditi (a svake dvije minute se nešto važno ne može dogoditi) i oni objave, kao važnu informaciju, kakvu besmislicu.

U srijedu su tako, uoči početka parlamentarne debate o slučaju, kao važnu vijest objavili da je premijer David Cameron napustio svoje sjedište u Ulici Downing 10 i zaputio se u parlament.

Pa kako će doći u parlament ako ne napusti svoj ured i što je u tome toliko važno da se o tome mora izvještavati?