Ovo nije kraj, nego početak. Haški sud tek treba postati istinski važan. Suprotno onome što slušamo – da hapšenje posljednjega haškog optuženika znači dovršetak »haške priče« – temeljito čitanje nalaza tog suda nije još ni počelo. Kada za dvije, tri godine budu izrečene i posljednje pravomoćne presude, tek tada počinje najvažniji posao: prihvaćanje činjenica kao nečega što se uistinu dogodilo.

Danas još dominira površno, u biti negatorsko olakšanje: završili smo, kraj priče, idemo dalje.

Kao da smo izručenjima prebrisali i sam rat! Uzdah olakšanja odjekuje danas Srbijom, kao što je 2004. i 2005. odjekivao Hrvatskom. Revolucije su pojele svoju djecu, netko je morao odletjeti u Haag, nastradao je tko je nastradao, a države i njihovi političari sada idu dalje, u svijetlu budućnost pravednika. 

Ali nije to tako jednostavno. Ne treba dopustiti da postane tako jednostavno. Prava snaga Haškoga suda nije u onim sporim i zamornim ročištima u sudnicama, premda smo i ondje svjedočili katarzičnim trenucima bola i kajanja, patnje i žaljenja.

Prava snaga toga suda u njegovom je nasljeđu, u dokumentima koje je iznjedrio, u činjenicama koje je neprijeporno dokazao, u povijesti koju je sačuvao, u historiji koju se više neće moći krivotvoriti. Bude li hrabrosti i pameti, budućnost će iz tih presuda crpsti ne samo povijesne podatke, nego i pouku, uputu i upozorenje. 

 Iz te perspektive, visine kazni manje su važne. Visina kazni, u krajnjem slučaju, arbitraran je postupak svakoga sudskog vijeća. Zbog njih će uvijek biti nezadovoljstva. Razumljiva je ljutnja zbog 24 godine zatvora Anti Gotovini: njegova vojska jest oslobađala svoju zemlju, nije činila masovne pokolje i masovna razaranja, a opet je dobio više od svakoga osuđenog za zločine u Vukovaru.

A srpska vojska je Vukovar napadala, i sravnila grad sa zemljom, počinivši neke od najgorih zločina u cijelome ratu. 

 Nezadovoljstva, pa i opravdanog, sigurno će dakle biti. No proteklih godina, kada je rat bio još tako blizu, svatko je mogao pronaći – i pronalazio je – razloga da bude nezadovoljan. Srbija je, kako znamo, u tome prednjačila; baš Srbija! Žalila se i Hrvatska, ističući uvijek samo pravednu stranu medalje, prešućujući ono što su svi znali: stotine ubijenih poslije Oluje, tisuće spaljenih kuća, nasilje, neskrivenu želju da Srbi zauvijek odu, protusrpske zakone, državno oduzimanje vlasništva, naseljavanje Hrvata u kuće Srba… 

 Ubuduće, nitko više ništa neće moći prešućivati. Zahvaljujući Haškome sudu, rat devedesetih u bivšoj Jugoslaviji pouzdano je najdokumentiraniji rat u povijesti Balkana. Dokumenti su neprijeporni: haški su dokumenti najautentičniji mogući pravosudni i povijesni izvori, jer su nastali na temelju skrupuloznoga preispitivanja izvornih dokumenata, svjedočenja i stručnih analiza.

Povijest, kakva bila da bila, neće se dakle više nekim čudom mijenjati, kao što se uvijek dosad mijenjala. Ne moramo se više bojati za prošlost, nego za budućnost. 

Jer, na djelu je pošast poricanja. Svim dokazanim činjenicama usprkos, pa čak i važnim i dobronamjernim potezima proeuropskih šefova država bivše Jugoslavije, društva u Srbiji i Hrvatskoj odbijaju prihvatiti vlastiti dio odgovornosti za rat i njegove posljedice.

Društvo u Srbiji daleko je, predaleko od priznanja da su njegovi politički vođe pokrenuli, a ono prihvatilo i provelo tri zločinačka osvajačka rata; društvo u Hrvatskoj odbija prihvatiti odgovornost za rat s Bošnjacima i pretvaranje oslobođenja zemlje u metodu trajnoga protjerivanja vlastitih građana.

Zato je važan Haški sud: prikovat će budućnost bolnim čavlima činjenica, ma koliko se ona pokušavala izmaknuti.