Evo se i po Još Neprimljenoj Našoj raspravlja o prijedlogu da na dresovima sportskih reprezentacija svih zemalja članica Europske Unije osim nacionalnih obilježja budu istaknute i one zlaćane zvjezdice na plavoj podlozi.

Taj prijedlog, iznesen na Odboru za kulturu i obrazovanje Europskog parlamenta, već je izazvao verbalni rat između britanskih konzervativnih i nacionalističkih europarlamentaraca s jedne i predsjednice Odbora, Njemice Doris Pack, s druge strane. I gle čuda: većina je hrvatskih sportaša, trenera i dužnosnika u tom ratu – sudeći po izjavama u Večernjem listu – izabrala onu stranu kojoj lijepi naši konzervativci i nacionalisti obično pripisuju krivicu za većinu zala u novijoj svjetskoj i ovdašnjoj povijesti.

   Umjesto tradicionalne naklonosti prema Nijemcima, naši su tradicionalisti ovaj put iskazali solidarnost s gnjevnim britanskim kritičarima gospođe Pack. Učinilo im se valjda da su gruba uklizavanja, kojima otočki konzervativci pokušavaju spriječiti eurointegracijske driblinge njemačke konzervativke, strateško naslijeđe velikana hrvatske oklopne misli Franje Tuđmana, koji je na tu temu znao ovako umovati: »Kao što je to rat, poslije toga je sport područje preko kojega se narodi prepoznaju.«

   Najgorljiviji hrvatski pristaša britanske teze o blesavosti i pogubnosti ideje o prišivanju EU-insignija na dresove sjedi u Međunarodnom olimpijskom odboru i zove se… treba li vam reći kako? I treba li vas podsjećati na njegove rasističke izjave o crncima koji osvajaju medalje za Francusku, začinjene pitanjem »A jesu li Francuzi crnci?« Ili na njegova bljuvanja po Rusmiru Haliloviću koji mu nije bio podoban da trenira hrvatske košarkaše zato što »nije ovdje rođen«, što mu »ni ćaća ni mater nisu odavde«? I čudi li vas što taj olimpijski odbornik danas svim srcem navija za Engleze, uz kardiološko objašnjenje da se, čak i ako taj »bezvezni prijedlog« o dodavanju EU-znakovlja na dresove bude prihvaćen, »neće smanjiti nacionalni naboj svojstven našim reprezentacijama«, jer će »naši sportaši i dalje u srcu nositi Hrvatsku, a ne EU«?

   O srcu i »ljubavi prema Hrvatskoj koja je iznad svega, pa tako i iznad EU« ili o nezamislivoj situaciji da ikada poljube europski grb na dresu, govore i Zoran Primorac, Dubravko Šimenc, Slavko Goluža… Joško Vlašić pak iznosi zanimljivo obrazloženje zašto je za grb EU pored hrvatskoga još prerano: »Nije EU isto što i SAD, u Europi je previše raznolikosti.«

   Lijepo zvuče ti argumenti srca, ljubavi i očuvanja raznolikosti, pa je živa šteta što ih sportaši ne koriste kada na dresove moraju prišiti ogromne reklame svojih sponzora, u pravilu veće od voljenoga nacionalnog grba ili od imena države na reprezentativnom dresu. Kada je, recimo, logotip Hrvatske elektroprivrede na dresovima nacionalne košarkaške vrste toliki da nije jasno igraju li u njima reprezentativci Republike Hrvatske ili revijalna momčad HEP-a.

   Baš me zanima tko bi od engleskih ili hrvatskih čuvara identiteta spominjao srce, ljubav i raznolikost kada bi, recimo, »Betwin« ili neki drugi lanac kladionica zakupio dresove svih reprezentacija EU, pa tako i Možebitne Naše, kao svoj oglasni prostor. Ja se ne bih kladio ni na koga od navedenih. A ako netko ima para na bacanje, zna gdje mu je najbliža kladionica.