Sredinom tjedna privremeno je obustavljen štrajk profesora i studenata, koji je pokrenuo sindikat Akademska solidarnost. Medijska mašinerija koja se stavila u službu vlasti izgubila je bitku, a zajedno s njima poražen je i ministar obrazovanja Radovan Fuchs.

Bila bi to sjajna vijest i povod za ozbiljno slavlje, kad bi ovaj poraz Mordora bio definitivan. Bila bi to neviđeno dobra vijest kad bi njihov poraz bio rezultat masovnog otpora zakonima koji trasiraju put za budućnost u kojoj će obrazovni sustav odgajati deset posto upravljača i devedeset posto modernih robova, onako kako se to radi u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim državama zapada gdje ulaz na visoka učilišta imaju uglavnom djeca bogatih roditelja.

Šira javnost, međutim, nije pokazala spremnost za borbu za besplatno obrazovanje i sve skupa podsjetilo je na ona vremena kad su radnici u Hrvatskoj bez riječi dopustili ukidanje s mukom, znojem i krvlju stečenih radničkih prava. Za pasivnost građana po ovom pitanju nekoliko je razloga.

I danas su se, kao i u vrijeme ukidanja radničkih prava, u službu vlasti stavili pojedini sindikati i mediji koji već godinama ne rade u korist javnosti, nego isključivo u korist interesa svojih vlasnika.

Danima su bombardirali sindikat Akademska solidarnost, nastojeći pomoći resornom ministru da slomi otpor profesora i studenata koji su ustali u zaštitu prava na besplatno obrazovanje za sve. Kreirali su paralelnu stvarnost kao scenu na kojoj će neposlušni s lakoćom biti odstrijeljeni.

Kuka i motika vlasti i dobrog dijela medija digla se na profesore i studente u štrajku, pa smo svjedočili situaciji u kojoj se sve ono najgore od Hrvatske urotilo protiv znanja, pameti i želje da se obrani pravo na školovanje svima, a ne samo njima.   

Na čelo te kolone stao je resorni ministar Radovan Fuchs, čovjek sklon niskim udarcima i medijskim spinovima.

Vrhunac ludila bio je radni sastanak znanstvenika, na kojem je moderatorsku ulogu uzela ravnateljica Instituta »Ruđer Bošković« Danica Ramljak. Riječ je o osobi koju smo imali priliku upoznati uglavnom povodom javnih rasprava o nedemokratskim, da ne kažemo diktatorskim metodama u upravljanju spomenutim institutom.

O kakvom »znanstvenom skupu« se radilo dovoljno govori podatak da je za sastanak angažirana zaštitarska služba, sa zadatkom da zabrani ulaz nepoćudnim novinarima. Obrazloženje je bilo kratko i jasno: »Niste na spisku.«

Medijska podrška mašineriji vlasti sastojala se u tobožnjoj brizi za studente, koji su, kao, živjeli pod prijetnjom teško popravljive štete zbog obustave fakultetskih aktivnosti. Bio je to još jedan u nizu spinova, jer mediji o kojima govorimo ne daju pet para za studente, profesore i obrazovanje.

Radili su to želeći se dodvoriti vladajućima, jer u pitanju su bili ili takozvani javni mediji, dakle mediji pod kontrolom države, ili mediji čiji vlasnici imaju stanovite strahove od tekućih policijskih istraga, jer su se našli pod sumnjom da su u vrijeme premijerskog mandata Ive Sanadera bili malo zločesti.  

Udruženi poduhvat vlasti i medija u široj javnosti dao je očekivani rezultat, pa je masovna podrška nastojanjima da se obrani pravo na školovanje izostala. S obzirom na to da se studente i profesore u štrajku nastojalo diskreditirati na sve moguće načine, od tvrdnji da se radi o neradnicima i vječnim studentima do spomenutih upozorenja na tobožnju teško popravljivu štetu što će je zbog štrajka trpjeti studenti koji ne žele sudjelovati u štrajku, nije niti čudo da je prosječno informiran građanin ostao pasivan, kako je to već navikao.

S obzirom na to da se nastavak privremeno obustavljenog rata za javno dobro očekuje najesen, valja nam na vrijeme upozoriti da u slučaju štrajka profesora i studenata ne može biti govora o njihovoj sebičnosti i zaštiti vlastitih interesa. Građani moraju znati da se sad i ovdje vodi bitka za pravo njihove djece i unuka da upišu fakultet i dobiju šansu da u životu ostvare ono što žele, a da pritom zbog školovanja ne moraju bankama plaćati kamate kakve su generacije stasale nakon osamostaljenja zemlje prisiljene plaćati da bi sebi osigurale krov nad glavom.

 Sad i ovdje vodi se bitka da drugo, treće i četvrto dijete iz prosječno materijalno situirane obitelji ima pravo na školovanje jednako kao i sinovi i kćeri hrvatskih novobogataša.

Studenti i profesori, prije svega oni sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, izlažu se za opće dobro i u tome im svako razuman mora pružiti podršku. U suprotnom ćemo kukati kad bude kasno.