Najznačajniji hrvatski proizvod u svijetu jesu brodovi koji čine gotovo 15 posto našeg izvoza

 Mnogima od preostalih industrijskih poduzeća i izvoznika zaista prijeti zatvaranje vrata. Najznačajniji hrvatski proizvod u svijetu jesu brodovi koji čine gotovo 15 posto našeg izvoza.

Brodogradilišta, međutim, teško će preživjeti jer ih hrvatske vlade prije svjetske krize nisu postavile na noge i restrukturirale, a najveća krivnja leži na Sanaderovoj vladi. Kosoričina vlada preuzela je štafetu, a pod pritiskom EU došla je u situaciju da bude grobar škverova. Da bi izbjegla tu titulu, počela je prodaju brodogradilišta privatnicima i prebacila vrući krumpir u njihove ruke. 

 Koliko su državna brodogradilišta bila zapuštena, slikovito govori podatak da 11 tisuća zaposlenih u škverovima Južne Koreje godišnje izbaci na tržište oko 60 brodova. Promatrači kažu da naša brodogradilišta imaju podjednak broj zaposlenih, ali da proizvedu najviše 14 ili 15 brodova, toliko koliko ih godišnje sagradi samo jedno, nedavno otvoreno kinesko brodogradilište koje nema više od 800 zaposlenih. 

Drugi po veličini hrvatski izvoznik, Dioki, također ovih dana dobiva teške udarce, i to od Ine kojom upravlja MOL, ali u kojoj hrvatska Vlada još uvijek drži 45 posto vlasništva. Usprkos tome, Banski dvori već nekoliko godina mirno promatraju kako divljaju cijene prirodnog plina za potrebe industrije, i to u zemlji u kojoj se dvije trećine tog energenta podmiruje iz vlastitih nalazišta. Kao da Vlada nije gospodar situacije u Hrvatskoj, nego je to MOL. 

Visoke cijene industrijskog plina, među najvišima u Europi, teško pogađaju ne samo poslovanje Diokija, nego i zagrebačku Munju, koprivnički Hartmann, kutinsku Petrokemiju i druge. Hartmann je predsjedniku države lani rekao da razmišlja o preseljenju proizvodnje u Mađarsku, gdje MOL taj isti plin prodaje 40 posto jeftinije, a Petrokemija je objavila da joj ne preostaje drugo nego razmišljati o drugom dobavljaču plina. 

Tome treba dodati i rastuću nelikvidnost te skok nepodmirenih dugovanja na alarmantnih 40 milijarda kuna, što cijelom hrvatskom gospodarstvu otežava izlazak iz krize. Domaća poduzeća imaju utege na nogama koje bi im trebala olakšati Vlada, tako da im stvori povoljnije uvjete za poslovanje, ali ona se godinama bavi ponajprije državnim proračunom i pitanjem kako ga potrošiti. Istina, kako se subvencionirana brodogradilišta skidaju s državnih jasla, olakšat će se teret za proračun, ali s druge strane, zbog nastavka propadanja industrije, proračun će jako izgubiti. 

Što nam vrijedi blagi oporavak maloprodaje i potrošnje u Hrvatskoj od početka godine, te širenje trgovačkih tvrtki, ako se istodobno zatvaraju proizvodna radna mjesta? Tko će u Hrvatskoj zaraditi novac za punjenje proračuna, za isplatu mirovina, zdravstvo i za vraćanje inozemnog duga koji je već preskočio 47 milijarda eura, odnosno 102 posto BDP-a? 

 Kosoričina vlada nije jedina kriva za zapuštenost domaće proizvodnje, jer to je rezultat vladajuće ekonomske i monetarne politike koja se u posljednjih 17 godina prema hrvatskim proizvođačima nije ponašala kao majka, nego kao maćeha. Ipak – dijelom pod utjecajem svjetske krize, dijelom zbog pritiska EU, a najviše zato što sama ništa bitno nije učinila kako bi stvari popravila, Kosoričina vlada postaje grobar ostataka hrvatske industrije.