Admir Hasančić ostavio je možda i najdublji trag od svih stranaca u Rijeci
Dolazak dvojice mladih Meksikanaca u Rijeku neodoljivo mami na jedno malo i sasvim subjektivno prekopavanje spomenara s Kantride
Neki su nalikovali slijepim putnicima. Kao da su zalutali na Kvarner, slučajno sišli s broda, pa zapitali u kojem je smjeru stadion. Došli, predstavili se i na mješavini lošeg engleskog i portugalskog s mukom objasnili da bi igrali nogomet. Kad već stižu iz Brazila sigurno ne mogu biti loši.
Pa bi ih obukli u dresove i pustili da trče za loptom. Sasvim dovoljno za navijačke nade da će se baš u narednom egzotičnom pojačanju otkriti čudo od igrača. Ma i ne mora bit čudo. Ponekad je i onih nekoliko tisuća fanatika s Kantride sasvim dovoljno da prosječan igrač izgleda sjajno.
Dolazak dvojice mladih Meksikanaca u Rijeku neodoljivo mami na jedno malo i sasvim subjektivno prekopavanje spomenara s Kantride, možda i za stvaranje top liste stranih igrača koji su u Rijeci ostavili najdublji trag, ali samo za ovih zadnjih 20 godina. Za prethodno razdoblje priznajem kako nisam dovoljno kompetentan i ne bih htio živcirati ljude s još većim stažom i dužim sjećanjem na riječke nogometne uspomene.
Meni najbolji stranac došao je u Rijeku gotovo kao izbjeglica, jedan od četvorice u paketu iz zeničkog Čelika. Bosanci su stigli za kikiriki, utekli iz ratom razorene BiH. Ekrem Bradarić i Admir Hodžić tu su zalutali, ali su ostala dvojica imala ono nešto. Senad Brkić i Admir Hasančić.
Prvi je proigrao Brkić o čijem nogometu više od 33 gola za Rijeku govori jedna mala sličica s jedne sasvim nevažne domaće tekme. Igrao je tada u paru sa Davorom Dželalijom, koji je prolazio kroz duboku krizu i jedva se mogao sastati s loptom, a kamoli golom.
Na kraju je Džele postao toliko nesiguran u sebe da više nije ni uklizavao ni šprintao. I onda se na jednu sasvim izgubljenu loptu kod korner zastavice Brkić zatrčao kao da mu u tome ovisi život, skočio preko igrača i pljesnuo kičmom na tartan. Nit je dirnuo loptu, nit je itko na stadionu mislio da bi mogao uspjeti. Ali je dobio nagradu, pljesak i ovacije. I netko je na tribini povikao: “Džele, jel ga vidiš”.
S takvim stvarima pravi igrači znaju kupiti publiku na Kantridi, koja u stvari uopće nije zahtjevna.
I inače je Bosanaca bilo daleko najviše. Uz spomenute imao je i Fuad Šašivarević poneku dobru sezonu i ostao bi bolje upamćen da nije poslije otišao u Dinamo.
Poslije Bosanaca slijede Slovenci. Malo tko se sjeća da je kod vječitog profesora Branka Ivankovića Rijeka igrala dosadan i defanzivan nogomet, kao i da je jednu sezonu uglavnom na klupi sjedio Sebastijan Cimirotič, sjajan dribler koji je poslije napravio karijeru u Italiji, afirmirao se i stekao ugled. Na Kantridi je ulazio najviše na pola sata i dizao publiku na noge čim bi primio loptu. Ne svojom krivnjom, Rijeci nije dao ništa vrijedno spomena.
Tada je negdje stiglo i prvo tamnoputo pojačanje. Belle Belle je Kamerunac, postao je Fiuman i bio sjajna zabava za tribine.
Kao za inat, svo skandiranje kad bi Belle ulazio na zadnjih desetak minuta bilo je uzalud. Nije zabio gol na Kantridi, iako su mu svi namještali, pogotovo kad je tekma već bila odlučena. Nije uspio Belle, nije ni prvi Japanac, Yoshiko Matsubara, jer nije ni imao mjesta u šampionskoj ekipi 1998/99.
Ali jest jedan drugi, odlični Mađar Barnabas Sztipanovics, koji je došao kao najbolji strijelac druge lige i ostao upamćen najviše po golovima Hajduku. Onom s Kantride kad je pretrčao pola terena s igračem na leđima i probušio Tončija Gabrića. I onom s Poljuda za 3:1 kad je zalegao kod korner zastavice i nalaktio se kao da sad može malo odspavati.
Nekih pola sata kasnije cijeli Poljud je skandirao Rijeka, Rijeka kao znak poštovanja prema prvacima Hrvatske. I uspomene prema nekim boljim i malo poštenijim nogometnim vremenima, čak i kad se uzme u obzir da se tek koji dan poslije Poljuda dogodila najveća krađa u povijesti HNL-a.
Poslije toga su stigli Brazilci s broda, neki De Oliveira, Fernando, a jedan od njih je imao i jedinu priliku za pobjedu protiv Celte u Kupu Uefa nakon 120 minuta totalnog bunkera u Rijeci i Vigu.
Naravno, ne bi ni bilo zasluženo da je ta ušla.
Vrijedi spomenuti i Australca hrvatskih korijena Anthonya Miličića, pa Albanca Bledija Skhembia i Rumunja Dumitrua Mitua. Taj je mogao sasuti litru žestice u sebe preko noći, pa bi idući dan igrao. I ne bi bio vrijedan spomena da nije zabio onaj gol na Poljudu za osvajanje trećeg riječkog kupa.
Jedan drugi stranac je imao daleko veći značaj za taj kup. Slovak Peter Lerant.
Nepoznat, ali doista odličan igrač, koji je baš tu prvu sezonu odigrao briljantno, vrlo dobro i iduću za osvajanje četvrtog kupa i zaslužio visoko mjesto na rang listi. Tih godina stiglo je još kvalitetnih stranaca, najzvučniji od svih Nijemac Fredi Bobić, koji je u svojoj 35. godini sve više nalikovao na rekreativca. Imao je pivski trbušćić i slabo kretanje, ali se od njega svejedno niti jedna lopta nije odbijala slučajno. Na kraju je i Bobić više ostao upamćen po reklami za Tonkin jogurt, kojeg je umrljanih ustiju halapljivo ispijao s reklamnih panoa.
Srbin Dragan Žilić, Bugarin Georgi Ivanov, ludi Australac Edi Bosnar i Španjolac Tonito također su ostavili određeni trag, kao i Crnogorac Radomir Đalović, ali samo u svom prvom boravku na Kantridi.
Na kraju je ostao i Argentinac Ramon Fernandez, uistinu sjajan igrač i miljenik tribina s kojim je napravljena velika pogreška. Pustili su ga kući pravdajući se besparicom, iako se na takvom igraču moglo samo zaraditi.
Osobna lista bi izgledala otprilike ovako.
Na petom mjestu je baš Ramon, a malo iznad njega Sztipanovics, pa onda Brkić i na drugom mjestu Lerant.
Na prvom je naravno Admir Hasančić. Zabio je 53 gola, najviše od svih stranaca. I onaj nepriznati pedeset i četvrti. Najduže je i igrao, čak sedam sezona što je danas rijedak slučaj. Iako je zbog toga zaslužio karijeru završiti u Rijeci otišao je ne svojom voljom. Bez oproštajne utakmice, ali ipak s malom počasti.
Kad je prvi put u krivom dresu došao na Kantridu doživio je uvjerljivo najjači pljesak u gotovo svakom dodiru s loptom. Igrao je slabo i bezvoljno i izašao van negdje oko 60. minute. Svejedno je pobrao ovacije uz izvješeni natpis pod stijenama. “Haso, hvala ti”. Na tekmi na kojoj nije bilo navijača Zagreba.
Nekih desetak godina kasnije na pitanje o najljepšem trenutku u karijeru Haso je rekao: “Ma to je sigurno kada smo bili prvaci. Službeno sam bio prvak s Zagrebom, ali to nije bilo to. Ono što sam doživio te sezone i ono na Korzu ću pamtiti cijeli život. Navijači su me ovdje uvijek voljeli i uvijek se rado vratim”.
I nije loše spomenuti se na te riječi. Rijeka danas nema novaca, ni igrača, nema ni atraktivnu igru, ali ima kakvu-takvu nadu. Jest da dolaze kasno i nemaju vremena za privikavanje. Jest da klub postaje tek Atlasov izlog i upitno je koliko novi igrači mogu. Ali, bit će im lijepo u Rijeci. I zabavno.
Naći će se poneki sombrero na tribinama za Gutierreza i Delgadilla, poneka zastava sa zelenim uzorkom i transparent s natpisom: Viva Mexico. Kamo sreće da se vremenom uguraju na listu najboljih stranaca u Rijeci. Svemu unatoč.
