Treći hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, u kupaoni vlastitog stambenog objekta, sjekutićima osvježenim novim krunama grizao je poput pobješnjelog terijera gumenu lopticu kakva se može nabaviti iz kričavo žutih aparata postavljenih u holu svakog pristojnijeg trgovačkog centra. Bijesno je zagrizao i trzao glavom, sav crven u licu i nabreklih vratnih žila.

Lopticu je ispljunuo tek kad je taj neizdrživi bijes splasnuo: pričekao je da se u ogledalu iznad umivaonika opet ukaže profinjeno blijedo lice, namjestio naočale pa se tek onda vratio u dnevnu sobu, gdje je njegova žena zijevala pred upaljenim televizorom.

Otkako su počela ova natezanja o određivanju datuma parlamentarnih izbora, zubima je rastrgao u paramparčad već dvije loptice-skočice.

– Ivo, moraš prestati s tim ispadima, to je autodestruktivno. Sve su ti kapilare popucale po bjeloočnicama od tog glodanja – zabrinuto je zdvajala njegova supruga Tihana.

– Osim toga, znaš da je ta ofarbana guma toksična. Ako baš moraš, bolje da nabavimo one igračke za djecu od provjerene plastike, one što ih bebe grizu kad im izbijaju zubići…. – razmišljala je Tihana naglas dok je Ivo pokraj nje na kauču znojnim prstima šutke prevrtao novu kuglicu, kupljenu krišom za dvije kune na automatu u hodniku gimnazije koju je posjetio radi neke humanitarne priredbe.

– Razgovaraj sa mnom, Ivo. Zašto si u zadnje vrijeme tako odsutan, tako… nervozan? – pitala je brižna supruga, iako je već i sama naslućivala gdje se krije razlog: kad god bi na televiziji vidio premijerku da trijumfalno govori o raspisivanju izbora kao o svojoj privatnoj stvari, odjurio bi u zahod. Kasnije je na podu pronalazila rasute komadiće šarene gume.

– Nije mi ništa – odbrusio je ženi kao uvrijeđeni tinejdžer i prebacio program na javljanje uživo s promocije nove knjige Nives Celzijus. Starleta se uvijala pred kamerama izvodeći song »Ja sam gola, zabij do bola«.

– Promašila je ton. Evo opet. Evo opet! – vrisnuo je Josipović, prateći melodiju istreniranim skladateljskim uhom.

– Nemoj se nervirati, potapšala ga je supruga po nadlaktici. – Opet će ti se vratiti seboreja, kao onda kad si ostao s Bandićem u drugom krugu predsjedničkih izbora.

Slab na Kosor

Ivo Josipović bi si prije istetovirao povisilicu na grudi negoli ovo priznao, ali – usprkos što nisu dijelili političko opredjeljenje i što su se povremeno prepucavali po medijima, duboko u sebi bio je slab na Jadranku Kosor, onako kako je Nemeš bio slab na Marijanu, Banac na skupe police, Luka Bebić na Sanadera i čvarke. Dobro, to su prenategnute usporedbe, ali definitivno se znao naći u razmišljanju o toj ženi u kojoj je često pronalazio ogledalo vlastitoj finoći, uglađenosti, discipliniranoj vanjštini.

Tog jutra sreli su se kod zajedničkog frizera. Tištio ga je netrpeljiv ton kojim mu je preko novinara poručila da nema razloga da bude tako nervozan: rekla je to kao da zna o njemu neku duboko skrivanu tajnu, prezira vrijednu. »Da možda ne zna za loptice-skočice?!«, paranoično je razmišljao, poskrivećke gledajući kako damski prekriženih nogu u kratkoj suknji nehajno lista neki časopis ili prebire po blackberryju, gipko kao po klavirskim tipkama, dok joj frizerka koncentrirano namješta pramen po pramen kose. Uhvatila je u ogledalu njegov znatiželjni pogled,

– Gospodine Ivo – obratila mu se.

– Molim – propuhnuo je on.

– Jel vi znate točan broj klupa u saborskoj dvorani

– Što je ovo, neki kviz? – Uspravio se na stolcu.

– Jel znate il ne znate?

– Pa ne znam točno. Zašto?

– To ćete tek vidjeti – zagonetno mu se nasmiješila. Uznemireno je trznuo glavom baš u trenutku kad mu je frizer oblikovao kosu iza uha, vrh škara bocnuo ga je u sljepoočnicu.

– Aauhaaau! – iz usta mu se oteo zvuk nalik onom što se može čuti u glazbenim školama kad mutirajući dječaci moraju otpjevati ljestvicu na satu solfeggia.

– Što ste tako nervozni, gospodine Ivo?, pogledala ga je Jadranka.

Smušeno je protrljao uho i bolje se namjestio u stolici.

– Nisam nervozan! – odgovorio joj je ispod glasa.

Dok je u Zagrebu val vrućine pravio jezerca znoja pod pazusima saborskih zastupnika, predsjednik je u rashlađenom uredu u Banskim dvorima, odjeven samo u kratke hlačice marke Lacoste, surfao po internetu. Opsesivno je pratio anonimne forumske rasprave, usprkos tome što bi ga uvijek potreslo ono što bi ondje pročitao o sebi. »Bljedoliki ne može uštimati vlastiti klavir, a kamoli državu«, izjavio je jedan. »Josipoviću je blajh sagorio mozak«, nadovezao se netko drugi.

Čipkane rukavice

Nakon koncerta mladih klavirista, hodnik glazbenog zavoda bio je ispunjen zveckanjem šampanjskih čaša.

– Supružnice trećeg hrvatskog predsjednika, misliš li i ti da sam ja previše mlitav, mislim, kao političar? – pitao je predsjednik, prijazno se smješkajući svima oko sebe.

– Nipošto. Odakle ti to?, zatečeno se namrštila predsjednikova supruga.

– Zovu me Bljedoliki. I Lignjun. Na jednom forumu boksačkih veterana sam pročitao komentar da me nikako ne mogu zamisliti u boksačkim rukavicama, nego da mi najbolje pristaju one čipkane klavirističke s odrezanim prstima u kojima sam se zimus za novine slikao kako s Branimirom Pofukom četveroručno sviram klavir.

– Sam si kriv što tako opsesivno kopaš po tim internetskim deponijima smeća. Otkad si se ti to počeo opsjedat’ time što o tebi misle neke ocvale boksačke rmpalije… Ma, idi, molim te…

– A za Keruma su ti boksački veterani napisali da mu rukavice tako prirodno stoje na rukama, kao Janici skijaški štapovi – tugaljivo će Josipović.

– Titraju mi, Ivo, zaozbiljno već nervi od tih tvojih veterana…

– I taj isti Kerum sad misli na Marjan postavit gigantski spomenik Isusa, triput veći od onog Titovog u Kumrovcu – promrmlja više za sebe Josipović. – To ja zovem odlučnošću… Taj dvopapkarski barbarogenij zacrtao si je tu svoju estetsku viziju Isusa kao stripovskog junaka Hulka na Marjanu, i toliko se ne da pokolebati da će ga zbilja tamo i postaviti.Kerumova nepokolebljivost iskreno ga je impresionirala. To je političar kakvom bi i sam trebao više nalikovati, pomislio je: muževan, odlučan, što zamisli to i ostvari, ne obazire se na podbadanja ni zlobne komentare.

– Vau, jesi našao s kim ćeš se uspoređivati – sad će već nešto mirnijim tonom supruga.

– A ja ne mogu odrediti ni pišljivi datum izbora… Neću to više trpjeti. Da mi se jedna bivša suradnica Modre laste smješka nadmoćno u brk kao ona sita lisica iz jednog njezinog vlastitog veleumnog literarnog ostvarenja za školarce. Dosta je više! – ponovo je odjeknuo Jospovićev glas pomalo skandalozno u atriju glazbenog zavoda.

Mrzilačkim je pogledom odmjerio svilene bijele rukavice na rukama konobara koji je spretno balansirao s pladnjem između grupica ljudi. Dograbio je još jednu čašu šampanjca, tako grubo da se pladanj zalelujao, a konobar posrnuo.

– Nazdravimo za…

Gospođa Tihana sumnjičavo je čekala što će sad iz njega izaći. U trenu joj je prohujala misao da bi ta njegova zdravica mogla odlučiti o svemu u budućnosti.

Automat za loptice

Inspiriran vizijom gigantskog Isusa koji s Marjana natkriljuje Split kao metafora Kerumove muževne, liderske moći, Ivo Josipović je čvrsto odlučio da će raskrstiti sa svojom kalkulantskom mlitavošću i aktivno preuzeti ulogu u određivanju datuma izbora. Jednim će potezom dokinuti mogućnost da ga uspoređuju s amebama, metiljima, lignjunima!

– Tako je govorio Bljedoliki! – uskliknuo je, ponesen odlukama koje su se rojile u njemu.

Premijerka Kosor trebala je svaki čas ući u sobu u kojoj ju je čekao na polufotelji: pogledao je na sat, kasnila je već pet minuta na hitni sastanak što ga je jutros sazvao. Kad je zakoračila u sobu, poskočio je s fotelje kao odbačen federom. Stao je pred Jadranku koju je nadvisivao za veličinu Milinovićevog nožnog palca i autoritativnim glasom, bez i najmanjeg nervnog podrhtavanja, saopćio joj:

– Čujte, gospodi…

– Gospođa.

– Čujte, gospođo Kosor – nastavio je nepokolebano u istom tonu. – Glupo je da se nešto prepucavamo preko medija, ja se na nivo raznoraznih Mamića ne želim spuštati. Politika je ozbiljna stvar, kao i ozbiljna glazba…

– Ubrzajte, molim vas predsjedniče, imam u jedan u Velikoj Gorici zakazan sastanak s novom numerologinjom Natašom. Dajte, prijeđite na stvar.

– U redu bit ću kratak: želim da ja kao Predsjednik, dakle, ipak nekakva glava ove naše blagougodne države odlučim datum raspisivanja izbora. A, ne da vi tu nešto upravo bahato monopolizirate tu stvar kao da igrate Monopoly označenim karticama. To ja kao legalist i nekakva, ako hoćete, pravna osoba ne mogu dopustiti.

– Okej.

– Molim? – Zbunio se Josipović.

– Rekla sam okej, ili ako ćete po hrvatski, u redu.

– Hoćete reći da se bespogovorno slažete da ja odlučim datum izbora.

– Kako vam god drago.

Josipović je pomalo svečanom gestom popravio, jače zategnuo kravatu, uspravio ramena i zvonkim glasom izrekao:

– Oglašavam sad i ovdje, uz ovu fotelju i vas gospođo Kosor da će se izbori održati dvanaesto…

– Neće dvanaestog – cijuknula je Kosor.

– Zašto ne?… – ogledao se oko sebe Josipović jer je mislio da je Jadranka negdje iza njega ugledala štakora koji je ovih dana bilo puno jer Bandić u malodušnosti nije platio da ih se potruje po gradu. – Pa rekli ste…

– Možete bilo koji datum, samo ne dvanaesti, rekla je pa onda, više za sebe, počela mrmljati: »Dvanaest stolica, dvanaest klupa u prvom istočnom redu sabornice, dvanaest ovaca u Milinovićevoj djedovini, 12 hiljada maraka u Sanaderovom džepu, dvanaest sijedih vlasi u Mesićevoj bradi…«

– Nikako 12, taj broj nikako, to je numerološki nedopustivo!

– A trinae… Ne trinaesti, može li onda četrnaesti – sad će već pomalo nesigurnim tonom Josipović.

– Ne može – odgovorila je mirno. Broj četrnaest u njoj je budio loša sjećanja i vjerovala je da je numerološki uklet, još otkako se u Maksimiru pekao prvi hadezeovski vol: sjeća se kako su stranački kolege gladno nasrnuli na meso, a kad je ona došla na red, Šušak joj je u tanjur bacio hrskave volovske uši jer je jedino to ostalo. Čula je u tom trenutku kako je slon iz obližnjeg zoološkog vrta 14 puta bolno riknuo, Šeks je 14 puta podrignuo nakon gemišta, a najviše ju je uznemirilo kad je u slabo ošurenom uhu što ga je prevrtala po tanjuru nabrojala 14 zlogukih dlaka.

Jadranka je u svemu vidjela znakove, i najobičnije svagdašnje detalje tumačila je kompleksnim numerološkim jednadžbama prema kojima je odgonetala tajna značenja, putokaze za političko djelovanje. Broj 14 smatrala je nesretnim. Izbori se naprosto ne mogu održati na taj datum.

– Hm, hm… – Josipović je prstom dalje klizio po kalendaru. – Što kažete na dvadesetprvi? – oprezno je predložio.

– Prodano! – Jadranka će.

Čvrsto su se rukovali.

– Sretno kod numerologinje – Josipović će joj.

– I vama kod… ne znam koga.

– Automata za loptice – iskušavačkim će glasom on.

– Ne razumijem… kakve loptice?

– I bolje da ne razumijete – u sebi odahne Josipović.