Svatko u političkoj karijeri ima priliku da povuče potez koji će ostatiti istaknut podebljanim slovima u rezimeu lika i djela na kraju priče. Stjepan Mesić je svoju odluku koja je obilježila njegov predsjednički mandat povukao kad su generali Hrvatske vojske poželjeli uređivati političku scenu – odmah ih je umirovio i poručio da se sad, kao penzići, politikom mogu baviti posve neometano.

Ivo Josipović je, pak, odalamio zvučnu pljusku predsjednici Vlade Jadranki Kosor iz čije se stranke sve glasnije čula ambicija da najželjenije izbore (osim, jasno, prvih) u hrvatskoj političkoj povijesti pomakne do krajnjih granica ustavnog roka, pa da se na birališta iziđe nekako s proljeća 2012. godine. Profesor prava s Pantovčaka je, međutim podsjetio Jadranku Kosor na sitnicu zvanu Ustav, u kojem piše da on odlučuje o tome kad će biti izbori, uz dodatnu feferon-poruku: “Zar premijerka zaista misli da je pametno da ona mene poučava Ustavu”.

Kad se pažljivo prouči spomenuti dokument, jasno je da se, zapravo, radi o dva i pol mjeseca.

Naime, kad se datumi provuku kroz ustavne članke, i “pomnože” s Josipovićevom voljom da prekine mučno odgađanje određivanja vladajućih o tome kad ćemo na izbore, jasno je da je predsjednik premijerki zapravo poručio: neću dozvoliti da odgađaš dalje od 15. siječnja.

To je, naime, najranija nedjelja za koju Josipović, bez obzira na bilo koji manevar Jadranke Kosor i njenih koalicijskih saučesnika, može raspisati parlamentarne izbore. Dakle, sva je prilika da će cijela ta družina, koja je u kolu s, prvo Ivom Sanaderom, a zatim Jadrankom Kosor, tako marno usrećivala ovu zemlju posljednje četiri godine, na proljeće 2012. godine vrijeme kratiti promatranjem buđenja prirode i smišljanjem tiskovnih konferencija na kojima bi mogli prozivati “antihrvatsku” vlast zbog, evo, recimo, neprimjene ZERP-a.

Kosor je Josipovićev šamar više nego zaslužila.

Naime, kad se s početka ove godine vlast krenula valjati ulicama, na kojima se znalo okupiti i po 10 tisuća “facebook” prosvjednika, premijerka je mantrala o svetom cilju kraja pregovora s EU, te o kraju lipnja kao datumu do kojeg će biti objavljeno kad će se održati izbori, a koji će svakako biti do kraja godine.

Danas je 8. srpnja, datuma izbora još nema, a 2012. godina se počela sve češće “neslužbeno” provlačiti kroz političke kuloare.

Zanimljivo, oporbeni lideri su premijerkinu priču “kraj pregovora, pa onda datum izbora”, “popili” u jednom gutljaju i, zapravo, joj dali podršku u trenucima kad se vlast najgore ljuljala. Izgleda da su doista očekivali da će žena održati svoju riječ, što je, čak i kad se uzme u obzir očekivana već poslovična količina naivnosti i neskolonosti preuzimanju bilo kakvog političkog rizika od strane SDP-a, ali i HNS-a, ipak iznenađujuće.

Mislim, vjerovati na riječ HDZ-u o tome da će poštivati vlastitu riječ i dobre demokratske običaje?!

Pa politička povijest te stranke je povijest ismijavanja demokracije – sjetimo se samo slobode medija u vrijeme Franje Tuđmana, zagrebačke krize, Sanaderovih crnih fondova, glasanja mrtvih, kupiovine zastupnika širom Hrvatske, izbjegavanja sučeljavanja u izbornim kampanjama, ismijavanja s Markovim trgom i 800 tisuća potpisa za referendum o Zakonu o radu… 

Očekivati od takve stranke fer političku utakmicu je doista vrhunac političke nezrelosti. Vladu je, kukuriku-gospodo, trebalo rušiti početkom godine i sad je kasno čuditi se zašto vas nosevi bole od povlačenja.

No, stranka koja silazi sa vlasti može ipak napraviti još više štete nego da svoj mandat produži do krajnjih granica – naime ovakvo poigravavanje sa demokratskim običajima i živcima birača može imati i dugotrajnijih posljedica: kao što još jedna prevara nogometnog saveza sa seljenjem utakmice nogomentne reprezentacije u Zagreb može rezultirati da, jednom, nekad, kad Hrvatska opet dođe u Split bude dočekana kao – gostujuća momčad, tako i ustrajno HDZ-ovo driblanje oporbe i građana može rezultirati – i rezultira – padom povjerenja u demokraciju kao takvu.

A u situaciji nevjerojatno ustrajne gospodarske krize i pada povjerenja u institucije demokratskog političkog sustava, rastu šanse svakovrsnim luđacima na bijelim konjima. U Hrvatskoj, hvala Bogu, ne fali ni jednog ni drugog. Ni luđaka, ni konja.