Pregovori završeni, idu izbori, vraćamo se Tuđmanu. HDZ-ov politički govor posljednjih dana rapidno tone u regresiju. EU je osigurana, počinje predizborna prljavština. Očekuje nas stravična kampanja, prepuna starih uvreda i klasičnoga HDZ-ova prijetećeg ucjenjivanja.

»Onaj tko ne digne ruku za ustavni zakon, ne voli i ne želi Hrvatsku«, ispalio je jučer u Saboru HDZ-ov saborski zastupnik Petar Mlinarić. Sramota – nema druge riječi za takve tvrdnje. Oduvijek su one bile sramotne, ali danas, kad sami sebe uvjeravamo da smo se napokon civilizirali, i kad cvilimo pred vratima EU poput otriježnjenih tinejdžera koji mole da ih ćaća primi natrag…

Jasna je logika Mlinarićeva stava: neće nama EU određivati kako ćemo u kampanji lagati. Neće oni određivati koliko ćemo obmana izreći. Mi smo branili Hrvatsku, mi je imamo pravo i upropastiti. Mlinarić nije osjetio potrebu da objasni gdje to HDZ kani naći pare za održavanje ovolikoga klijentelističkog sustava braniteljskih prava. Nije objasnio kako njegova vlada kani zakrpati 14 milijardi proračunske rupe, kad je već odlučila zacementirati neke od najskupljih stavaka u proračunu. Ne; važno je oblatiti, vrijeđati i podvaljivati, važno je učiniti sve, samo da zadržimo vlast.

  Dakako da je suodgovorna i Jadranka Kosor. Proziran je njezin pokušaj da stranku organizira po logici »dobar policajac – loš policajac«. U toj bi shemi ona trebala biti sjajno, europsko, protukoruptivno lice HDZ-a, dobar murjak koji bira riječi čak i kad polemizira s protivnicima; Mlinarića i kompaniju, pak, pustit ćemo da se prljaju starim maštovitostima o »crvenim, zelenim i žutim vragovima« i »judoškudašima«. Tko to, naime, prema Mlinariću, »ne voli i ne želi Hrvatsku«?

  Stranke koje u Saboru upozoravaju da ustavno cementiranje braniteljskih prava vodi u bankrot države. Deplasirano je polemizirati s takvim Mlinarićevim govorom devedesetih: takva se retorika naprosto više ne bi smjela čuti, čak ni u HDZ-u. Pribavljajući glasove na izjavama Petra Mlinarića, Jadranka Kosor cijelu svoju europsku politiku kompromitira kao puki automatizam međunarodnoga pritiska, a svoju stranku kao beznadnu družinu koja nije svladala ni prve korake pristojnoga političkog ophođenja.

  Nije to, dakako, sve. »Što se nas tiče, sve za Franju«, uskliknuo je u utorak pred novinarima u Splitu viđeni splitski HDZ-ovac Dujomir Marasović, političar kojemu stranačko odustajanje od tuđmanizma nikada nije bilo milo. Povod? Suglasnost Kerumu da nasred Rive opali spomenik Franji Tuđmanu. Čekajte malo: nije li Tuđmana Haški sud u presudi Anti Gotovini proglasio vođom zločinačkog pothvata za protjerivanje Srba iz Hrvatske? Bilo to točno ili ne, pristojna bi europska stranka morala bar pričekati do pravomoćne presude. Ovako, priznajemo Haag ili ne? Možemo li očekivati da HDZ, u očajničkoj hlepnji za glasovima desnice, krene vraćati ulice Mile Budaka i postavljati okolo spomenike i sličnim takvim »zaslužnicima«? Jer, i to je radio Franjo Tuđman.

  Mučno je, poslije svih ovih godina natezanja s kakvim-takvim civiliziranjem HDZ-a, opet iznova slušati kako svak tko nije hadezeovac »ne voli i ne želi Hrvatsku«. Ništa manje nije mučno promatrati kako predsjednica stranke zauzima blazirano samozadovoljnu pozu, dok njezini saborski rotvajleri vrijeđaju svakoga koga stignu. Vrijeme je već da to prestane. Jest, Petar Mlinarić bio je u logoru u Srbiji. Jest, proživio je torturu. Ali to ne znači da ima pravo upropaštavati zemlju i unazađivati političko ophođenje. Ne prestane li teror te vrste političke gluposti, europeizacija će biti samo pokriće za bestidnost.