Kaže jučer predsjednica Vlade Jadranka Kosor da nam nedostaje dugoročno planiranje. Trebamo naučiti raditi velike važne strateške projekte od 5, 10 ili 50 godina, a razlog zašto se već danas tako ne ponašamo pronašla je u našem mentalitetu. On je kriv što, slobodno prevodeći premijerkine riječi, ne vidimo dalje od nosa i stalno upadamo u nevolje. Nedostajao je još atribut »balkanski«, kojeg se predsjednica Vlade nije usudila izustiti zbog političkog oportunizma, pa da se građane vlastite zemlje do kraja »razotkrije« kao niš-koristi nesposobne brinuti o sebi i svojim potrebama.

   Ali, začudo, vratimo li se malo u prošlost, otkrit ćemo da su naši preci vladali vještinom planiranja. Ribari su nekada znali, makar su im hlače stalno bile mokre a tanjur često prazan, koju ribu mogu loviti i kada, te se tome prilagođavali da ih budućnost ne bi zatekla.

   Težaci su znali koji usjev kada rađa i što treba napraviti da se za pet, deset ili pedeset godina isplati ono u što sada ulažu. I radnici su znali gospodariti s onim što su mukotrpno zaradili, pažljivo planirajući krov nad glavom, školovanje djece ili makar malu zalihu novca za bezbrižniju starost. Čak su i poduzetnici dugoročno ulazili u investicije odmahujući rukom na sirenski zov brze zarade trenutnim preusmjeravanjem novca radi kratkoročne koristi.

   Je li taj mentalitet dugoročnog planiranja onda netragom nastao, umišljamo li si zapravo da smo bili vrjedniji i promišljeniji nego što smo danas, kada predsjednica Vlade sada tvrdi da ne znamo voditi računa o svojoj budućnosti te da tu vještinu trebamo naučiti? Naravno da nije. Ali je sigurno već godinama, da ne kažemo desetljećima, sustavno korumpiran upravo mentalitetom politike i političara koji, eto, sada u građanima pronalaze krivca za vlastite brljotine.

   Nadovezujući se na onaj negativni dio socijalističkog nasljeđa, hrvatske su »demokratske« vlasti u posljednjih dvadeset godina činile naime sve što su mogle da olakim obećanjima, kratkoročnim potkupljivanjem građana i nagrizanjem supstance zemlje radi izbornog probitka promoviraju taj sada proskribirani mentalitet – zgrabi što ti se daje i ne misli o budućnosti. Zato se današnja »zlatna mladež« čudi onim građanima starog kova koji pokušavaju planirati svoju budućnost, svim nedaćama usprkos, ili podsmjehuju staroj poslovici »u radiše svega biše, u štediše još i više«.

   Jadranka Kosor kao predsjednica Vlade u čijem su mandatu dostignuti rekordna zaduženost zemlje i unutarnja nelikvidnost, čiji proračun curi na sve strane, a politika izbjegavanja reformi i konkretnih mjera oporavka dovela do toga da je Hrvatska jedina zemlja takozvane nove Europe koja ne bilježi pozitivan gospodarski rast – a sve je to posljedica lošeg gospodarenja te izostanka planiranja – posljednja je dakle koja bi mentalitet građana trebala kriviti za bilo što. Umjesto skandaloznog traženja alibija bilo bi joj bolje da vlastitim primjerom pokaže kako se »dugoročno planira«. I bude u tome dosljedna, makar izgubila izbore.