U posljednjih nekoliko tjedana hadezeova vlada pokrenula je pravu zakonodavnu ofenzivu ne bi li, prema vlastitom tumačenju, olakšala život građanima i osnažila poštivanje zakona. Ali, razmotri li se posebno svaka od tih inicijativa lako se dolazi do zaključka da su ili nepotrebne, jer se mogu razriješiti postojećim zakonodavnim okvirom, ili kratkotrajnog efekta. Nema u njima ništa od dugoročne i smislene politike kakvu bi jedna vlada kojoj je stvarno stalo do građana trebala provoditi.

   Najprije na Markovu trgu trebaju odgovoriti na pitanje u kakvoj to demokratskoj zemlji s tržišnim gospodarstvom poslodavac ne isplaćuje plaće radnicima, pa onda možemo govoriti o nečemu što bi se zvalo »neisplata plaća kao kazneno djelo«. Za one koji u posljednjih dvadeset godina nisu svladali osnove tržišne ekonomije valja ponoviti da u normalnom svijetu propada svaka tvrtka koja nije u stanju platiti repromaterijal, poreze i – plaće zaposlenima. Točka. No, kod nas može kako se kome svidi. A za taj nered nije nitko drugi kriv nego država, zajedno s pravosudnim sustavom, ne činivši ništa da se to pitanje sredi pa nam sada mudra vlast maže oči tvrdnjom da će se problem riješiti tretiranjem neisplate plaća kao kaznenim djelom.

   I priča o legalizaciji gradnje generalno je čudovišna priča o instant zakonu koji će, uz tek rijetke koristi za uzak krug pojedinaca, prouzročiti nove nepravde, naočito prema onima kojima su kuće već srušene, te otvoriti nova vrata devastaciji prostora. A pritom nema nikakvih, inspekcijskih i administrativnih, garancija da će se bespravnoj gradnji jednom zauvijek stati na kraj. Kao što nema garancija da će predložene izmjene Zakona o medijima i Zakona o elektroničkim medijima dovesti do transparentnosti vlasništva u medijima. Jer u takvoj (netransparentnoj) zemlji živimo i jer nam je vlast takva kakva jest.

   Pomoć štedišama u švicarskim francima pak kratkoročna je mjera koju će građani na kraju skupo platiti, ali su odluka i pripadajući rizik da kredite uzimaju u tada primamljivim francima bile njihove kao što je to bila i odluka da se opredijele za Drugi mirovinski stup iz kojih ih sada država hoće »izbaviti«. Vlada se u tim slučajevima postavlja kao brižna majka, tretirajući odgovorne pojedince kao malodobnu djecu koja ne znaju što čine, jer valjda ima »grižnju savjesti« što je zemlju dovela u stanje da građani postaju sve siromašniji da im krediti postaju sve veće opterećenje a mirovina sve nesigurnija.

   Da je ovoj garnituri na vlasti »briga o građanima« doista u proteklih osam godina bila jedina politička nit vodilja mogli smo se dakle uvjeriti kroz bezbroj javno obznanjenih i pravosudno procesuiranih afera te pogledom u stanje ekonomije i životnog standarda prosječnog građanina. Zato ne treba dvojiti da će Vlada ustrajati i nakon sezone godišnjih odmora jer »briga za građane«, ultimativni kredo HDZ-ove vlasti, doživjet će na jesen – predizborni krešendo. Nudit će se svašta ne vodeći računa o onome što slijedi sutra. Za šaku glasova HDZ nam ponovno demonstrira što je neodgovorna vlast.