Vlada Republike Hrvatske došla je na ideju prema kojoj bi poslodavce valjalo kazniti za neisplatu plaća radnicima. Predviđena kazna – zatvor. Isto bi slijedilo i onim poslodavcima koji nezakonito otpuštaju, odnosno maltretiraju svoje radnike. Iz vrha Hrvatske udruge poslodavca – neslužbeno i anonimno, nego kako – odmah su odgovorili da ovakav naum Vlade neće podržati.

Radnike, dakako, nitko neće ništa pitati, kao ni dosad. Sve i kad bi Vlada bila s njima voljna o tome razgovarati, pravih predstavnika ove vrste u izumiranju u Hrvatskoj nema, jer se najjači sindikati takvima ne mogu smatrati. Toliko puta su radnike ostavili na cjedilu da ih samo neozbiljni mogu smatrati ozbiljnima.

Ideja Jadranke Kosor je dobra, a argumenti poslodavaca također se moraju ozbiljno razmotriti. Moraju, jer ovo je neozbiljna zemlja. U Hrvatskoj je moguće, dapače i uobičajeno, da poduzetnici ne mogu naplatiti poslove koje su odradili za državu. Isto tako, u Hrvatskoj je moguće, dapače i sve uobičajenije, da radnicima plaće kasne po pet, deset, dvadeset dana, po mjesec, dva ili tri mjeseca.

Govoreći o ideji Vlade, ne možemo ne primijetiti i to da bi se najavljene izmjene kaznenog zakona mogle svrstati u ladicu predizbornih trikova. Govoreći o reakciji poslodavaca, ne možemo ne napomenuti da prosječnog radnika boli đon od cipela za potraživanja vlasnika tvrtke u kojoj radi.

Na trikove HDZ-a već smo odavno oguglali. Dok u toj stranci kao ugledne osobe i dužnosnici slove Vladimir Šeks, Božidar Kalmeta, Darko Milinović, Andrija Hebrang i slični korifeji hrvatske demokracije – o HDZ-u ne treba razmišljati, protiv njega treba glasati. Ovi ljudi, zajedno s aktualnom premijerkom Jadrankom Kosor, sudjelovali su u drugom poluvremenu velike pljačke Hrvatske. Na svima njima je politička odgovornost za tu pljačku, a vjerujemo da bi ozbiljne istrage dale povoda da se neke od ovih persona pozove i na kaznenu odgovornost.

Što se poslodavaca tiče, valja nam istaknuti da razumijemo njihove nevolje s naplatom dugova, ali i podsjetiti da ih nisu radnici nagovarali da krenu u poslove koje smatraju, odnosno koji su se ispostavili rizičnima. Hrvatski poslovni čovjek i inače je prvak svijeta u kukanju i traženju izlika za svoju nesposobnost. Čast iznimkama, poslovne ljude u ovoj zemlji gotovo redovito krasi nedostatak vizije i znanja te višak narcisoidnosti i samopouzdanja. Rezultat ove pogubne kombinacije mana između ostalog je i neisplata plaća radnicima.

Za pošten rad poslodavci moraju platiti ugovorenu cijenu ili zatvoriti tvrtku, pa se i sami zaposliti kod nekog sposobnijeg. Tako stvari stoje u uređenim državama.

U neuređenim državama kao što je Hrvatska, većina poslodavaca je povezana s vlašću i državom na stotinu načina, privatnim i poslovnim spregama. Stvar funkcionira sve dotle dok država ima novca. Kad blagajna presuši, presuše i poduzetničke takozvane poslovne vizije. A kad nestane takozvanih vizija, poslodavci se sjete da je samar na radničkim leđima najbolje mjesto na koje valja odložiti poslovnu krizu.

Tad slijedi kombinacija otpuštanja i rezanja plaća, a potom i neisplata plaća do boljih vremena. Podrazumijeva se da je radnik to dužan podnositi i nitko ga ne pita ima li čime prehraniti obitelj. Pri tome je prisiljen gledati svog poslodavca u novom mercedesu, slušati o tome kako je gazda djecu poslao na školovanje u inozemstvo i eventualno tračati o skupocjenim bundama njegovih priležnica. Izlike poslodavca koji vam pojašnjava zbog čega niste dobili plaću (na vrijeme) uz sve to sjedaju kao šaka na oko.

Zakonska odredba koja bi poslodavcima stavila u izgled zatvorsku kaznu ukoliko ne isplate radniku plaću stoga je više nego dobro došla, pa bila ona i rezultat straha Jadranke Kosor da joj nakon idućih izbora slijedi politička smrt.

 Što se potraživanja tvrtki tiče, poslodavci bi se s njima trebali nositi kako znaju i umiju. Ako ih ne uspiju naplatiti, neka bude po onoj narodnoj: sam pao, sam se ubio.

Sudeći po posljednjih dvadeset samostalnih godina, Hrvati nisu buntovan narod, ali i vlast i poslodavci moraju znati da u svakom čovjeku postoji granica preko koje se ne može ići. Kad se ta granica prijeđe, prosječan homo sapiens spreman je donijeti svakakve odluke, pa i one koje se ne mogu smatrati racionalnima. Ako netko u to ne vjeruje, neka pogleda što se događa u ne tako dalekoj Grčkoj.