Lice mu je poprimilo baš onakvu nijansu između blijede i sive, onu kad se čovjek i fizički nekako pokuša uklopiti u okolinu nevesele liječničke ordinacije, ne bi li, bar na koju sekundu, ispario iz života u kojem upravo očekuje presudu. Baš tako – situacija je bila takva, nije čekao samo dijagnozu, već presudu.

Doktor je popravio naočale i dubuoko uzdahnuo.

E, baš toga se bojao. Tog uzdaha.

– Gledajte, gospodine, vaši nalazi su gotovi, kazao je doktor pridižući lagano rukom hrpu papira i velikih folija koje su pomalo podsjećale na groteskno uvećane filmske negative. – Ali…

E, baš toga se bojao. Tog “ali”…

– Ali, dakle, red je da ih prvo pokažemo onome tko ih je, je li, platio.

Pacijent je na tren nastavio disati, ali je onda opet stao. Koji je ovom vrag, pomislio je, i nije znao da li da osjeti olakšanje ili da ga mlatne po doktorskom nosu.

– Kako to mislite, onome tko ih je platio. Pa to su moji nalazi, a ovo je državna bolnica?!

– Gledajte, sve se plaća, sve… I lijepo ste to rekli – državna bolnica. Dakle, jasno vam je…

– Ma što, čovječe?!

– Pa to, državna, znači, moram pokazati nalaze onom tko ih je platio – državi.

– Kakvoj jebenoj državi, jeste vi normalni?!

– Našoj. Samo vi sjednite. Donijet će vam sestra novine i…  ma, recite joj da vam da i kavu na moj račun, kazao je doktor, dižući se sa stolice. Papire i folije je uzeo sa sobom.

– Gdje ćete vi, pitao je sad već slabašnim glasom posve sluđeni pacijent.

– Pa, kod Nje, dragi prijatelju, kod Države…

…

-Profesor je parkirao auto podno zagrebačkog Gornjeg grada. Uz malo sreće, možda je mogao pronaći parkirno mjesto i gore, ali nije mu se dalo gurati i riskirati da ga osiguranje Vlade ili Sabora preusmjeri negdje otkud će se izvlačiti pola sata. Ionako su klinci gotovo podivljali kad im je kazao da rezultate ispita mora prvo pokazati onome tko je za njih platio.

– Platio? Pa tko bi platio za ispite u državnoj srednjoj školi, pitala ga je šokirano smeđokosa pametnica iz prve klupe.

– Dok joj je s vrata dobacivao ”Zna se!”, ostali su već uživali u neočekivano slobodnih sat vremena, za koliko je rekao da će mu trebati da se vrati…

U Banske dvore ušao je stiščući pod rukom tridesetak papira ispunjenih jednadžbama i prošaranih crvenom kemijskom. Nadao se da će biti prvi na redu, da ovi dole baš ne sravne cijeli razred sa zemljom.

No, u čekaonici pred uredom premijerke već je nervozno šetkao gospodin u bijelom mantilu i tikom za popravljanje naočala koje su mu visile na nosu.

– Dobar dan, odvažio se profesor nakon nekoliko sekundi. Hitno?

– Ih, da hitno. Čeka me u ordinaciji čovjek kojem se sumnja na rak pluća, rekao je doktor, mahnuvši papirima koje je držao u ruci.

– Uh, gadno. I?, pitao je profesor pogledavši prema nalazima koje je doktoro držao. Odmah je shvatio da je ispao smiješan.

Doktor je pogledao profesora, pa nalaze, pa vrata premijerkinog ureda. I slegnuo ramenima.

– Naravno, naravno, nasmijao se profesor. Plati, pa gledaj prvi, rekao je, a onda poluglasno i polusigurno procijedio zna se…

– Da, zna se, kazao je doktor zavjerenički.

I dok su se njih dvojica smijuljila, u prostoriju je, poput vremenske nepogode uletio mlađi čovjek razbarušene frizure. Makar je bio zadihan i neuredan, obojici se u isti tren učinilo da ga odnekud poznaju, samo iz nešto smirenijeg izdanja.

– Gospodo, molim vas, možete li me pustiti, hitno je, procijedio je mlađi molećivo.

– Gospodine moj, kako hitno, pobunio se doktor, pa kod mene se radi o pitanju života i smrti?!

– Moji su sigurno već porazbijali pola razreda, rezignirano je vrtio glavom profesor.

– Molim vas, ponovio je mladić. Uskoro će početi podnevne vijesti, moram stići…

I profesoru i doktoru se učinilo da dečko nije čitav.

– Kakve crne podnevne vijesti, prvi se pribrao profesor.

Dečko ga je samo značajno pogledao i iz ruksaka izvukao fascikl.

Na njemu je pisalo: Državni hidrometeorološki zavod.