Nakon gotovo šest godina zaključeni su mukotrpni pregovori s Europskom unijom.

Konačno su položeni ispiti iz svih »predmeta«, iako je za neke i više puta trebalo ići na popravni, ali da bi europska pobjeda bila potpuna valja još i »diplomirati«, dokazati da Hrvatska i praktično vlada znanjima i vještinama koje joj omogućuju spreman ulazak u asocijaciju europskih država. 

Možda je tu najmanji problem referendum. Na kraju će, kako god proeuropska promidžba bila nemušta, zdrav razum većine građana vjerojatno prevagnuti u korist ulaska u Uniju. Uza sve svoje slabosti EU je naime još uvijek u stanju biti od veće koristi Hrvatskoj nego što bi se ona sama mogla okoristiti političkim soliranjem u nemilosrdnom globalnom poretku. 

Drukčije međutim stvari stoje s domaćim političkim prilikama gdje nepokolebljivo idemo iz poraza u poraz. Čestitke iz Bruxellesa tako ne mogu poništiti gospodarsku krizu kojoj se ne nazire kraj, kao što ne mogu opravdati ni kalkuliranje s vremenom održavanja izbora, a pitanje potpisnika ugovora s EU uzdizati na razinu sudbonosnog za opstojnost zemlje žanrovski se nalazi negdje između groteske i burleske. 

Zoran Milanović svakako nije uzor političkog oratora čija svaka riječ ubode na pravo mjesto, ali ne postoji predsjednica vlade u jednoj demokratskoj zemlji koja se viši bavi oporbom i njenim čelnikom od Jadranke Kosor. Umjesto što nam iz dana u dan servira vlastite zasluge za okončanje pregovora s EU a za svaki problem upire prstom u oporbu, njena bi prvenstvena zadaća trebala biti dnevno polagati račune za stanje u zemlji.

To što trenutno nismo suočeni s prosvjedima i štrajkovima ne znači da Jadranka Kosor i HDZ nemaju drugih briga osim predizbornog nadmetanja s oporbom. 

Oporbeni čelnici mogu si u izbornoj godini priuštiti govoriti što god žele, makar to bilo i potpuno promašeno, i u konačnici će im presuditi biračko tijelo, ali biti čelnik vlade posebno je odgovorna dužnost koja u najmanju ruku iziskuje vladanje sobom i svojim izjavama, odnosno pokazivanje poštovanja prema građanima i njihovom zdravom razumu.

Jer, u prepirci s Milanovićem reći i to da Vlada i Državno odvjetništvo moraju štititi nacionalne interese Republike Hrvatske, kako je to učinila predsjednica Vlade, znači pokazati da od Poglavlja 23 nisi razumio ni »p« pa da je sto puta zaključeno. 

 Vladimir Šeks i Frano Matulić priskočili su u pomoć obrćući to u oštricu prema Milanoviću, ali nisu uspjeli objasniti u čemu je razlika između te izjave i naširoko kritizirane autoritarne izjave Ivića Pašalića iz devedesetih da pravosudna tijela moraju provoditi državnu politiku.

Vlada kao političko tijelo svakako mora štititi nacionalne interese, kako god ih definirali, ali Državno odvjetništvo kao pravosudno tijelo isključivo se treba baviti zakonima i procesuiranjem kriminala.

Tako to funkcionira u demokratskoj zemlji gdje se poštuje trodioba vlasti, o čemu bi se ususret ulasku u EU predsjednica Vlade ipak morala bolje informirati umjesto da, vjerujući kako skuplja političke poene, troši vrijeme na ulične rasprave i promašene argumente.