Mračno i panično viđenje Alexa Webera, donedavnog guvernera Bundesbanke, s kojim se jučer oglasio u Wall Street Journalu, postavilo je okvir unutar kojeg je u grčkom parlamentu započela dramatična rasprava o novom paketu štednje, iz pera jedva rekonstruirane vlade Georgea Papandreua.

Weber je sve opcije za rješavanje grčke dužničke drame sveo na Unijino jamstvo za sveukupan grčki vanjski dug, kako bi se na temelju tog najvišeg mogućeg jamstva reprogramirala većina grčkih dugova, čemu je alternativa, procjenjuje – kaotičan bankrot, začinjen nerješivom socijalnom tragedijom. Prema Weberovoj procjeni, Grčkoj će za izlazak iz dužničkog ropstva i kronične gospodarske krize trebati najmanje 30 godina, pa je to i okvir za reprogramiranje većine grčkih vanjskih dugova. 

 U sjeni tog Weberova »prokletstva«, grčka je vlada jučer parlamentu predložila novi, bolni paket štednje, u visini od 78 milijardi eura do 2015. Ne prođe li taj paket mjera u parlamentu, Europska unija i MMF neće Grčkoj dati peti obrok od 12 milijardi eura, iz programa pomoći vrijednog ukupno 110 milijarda eura, te će Grčka već s prvim danima srpnja – bankrotirati. Istodobno se cjelokupna eurozona sprema za najgori mogući krešendo grčke dužničke krize, kako bi se uspješno nosila s nesposobnošću Grčke da podmiruje svoje dužničke obveze. 

Grčki brodolom

Njemačka je vlada, međutim, unatoč Weberovu upozorenju, zainteresirana da privatni kreditori produlje rokove dospijeća na naplatu grčkih državnih obveznica samo za pet godina, dok njemačke banke nude produljenje tog roka za samo godinu dana.

Njemačka središnja banka procjenjuje da se izloženost njemačkih banaka grčkoj krizi kreće u rasponu od 10 do 20 milijardi eura. Više od Njemačke, a najviše od svih zemalja, grčkom je brodolomu izložena Francuska, pa su jučer baš fancuska vlada i banke usuglasile prijedlog koji bi reprogramiranje grčkog duga trebao učiniti prihvatljivijim za sve kreditore. Prema tom bi planu kreditori reinvestirali 70 posto prihoda od dospjelih grčkih obveznica, pri čemu bi 50 posto novca bilo uloženo u nove grčke obveznice s rokom dospijeća od 30 godina, umjesto dosadašnjih pet. 

Grčka je u teškoj dužničkoj krizi i u posljedičnoj gospodarskoj depresiji od sredine 2009. godine, kada je u Bruxellesu otkriveno da su ključni pokazatelji grčkih državnih financija visoko frizirani ili lažni, te da je ta članica Unije višestruko probila sve limite sporazuma iz Maastrichta.

Reprogramiranje duga

Potkraj 2009. se otkrilo da je manjak u državnom proračunu iznosio 14 posto BDP-a (nasuprot dopuštenih najviše tri posto, prema Unijinom mastriškom sporazumu), a tek prije 30-ak dana utvrdilo da grčki ukupni vanjski dug premašuje čak 160 posto očekivanog BDP-a u depresijskoj 2011. godini, od čega je više od polovine državni dug. Iako je, radi sprečavanja totalnog bankrota, Grčka unazad 14 mjeseci dobila 110 milijardi eura pomoći od MMF-a i Europske unije, a Vlada poduzela prve bolne rezove u državnoj potrošnji i u raspodjeli nacionalnog dohotka, grčki je BDP lani smanjen još šest posto (kao i tijekom 2009.), da bi se njegovo smanjivanje, pa i smanjivanje poreznih prihoda, nastavilo i u prvom polugodištu 2011. godine, a stopa nezaposlenosti udvostručila – sa 8 posto u 2009. na sadašnjih 16 posto. 

Da bi počela izlaziti iz dužničkog ropstva, Grčka bi morala više nego prepoloviti godišnje obroke otplate vanjskoga duga, dakle – nužno joj je reprogramiranje većine vanjskog duga, i to na rokove od deset do 30 godina.

Prvi je tu ideju objavio, ne grčki, nego – njemački ministar financija, Wolfgang Schauble, zato što su njemačke banke visoko opterećene ulaganjima u grčke vrijednosnice i u suvlasništvo u tamošnjim bankama i kompanijama, pa sad njemački porezni obveznici sudjeluju i s relativno najvišim udjelima u višeslojnom spašavanju Grčke od totalnog bankrota, a Unije i eurozone od rasula.