Foto AP
Žao mi je što se usred Skopja ne koči kip skopskog građanina Zorbasa, pa neka to Grci shvate kako ih volja
Jednome od najvećih celebrityja u povijesti ljudskoga ratovanja nadjenuto je novo, politički korektno ime Ratnik na konju
A ljudi su zadovoljni ili se – po svom ljudskom običaju – prave da jesu. Makedonci se prave da im je srce na mjestu jer je spomenik junaku njihova nacional-identitetskog mita ipak postavljen, bez obzira na to što, po direktivi aktualnog vladara Nikole Gruevskog, ne smiju izustiti to junačko ime. Prave se da zbog toga nisu poniženi, pa dolaze na Trg Makedonija i pred kamerama izražavaju svoje divljenje i ogromnoj konjaničkoj skulpturi i Gruevskom koji je potaknuo izgradnju spomeničkog kompleksa pa onda zapovjedio da se prešućuje ime jahača s mačem. To prešućivanje Gruevskom ne pada teško, jer on i nije podigao spomenik Aleksandru nego svojoj vlastitoj brizi za nacionalni identitet zbog koje je spreman velikodušno potrošiti sav novac osiromašenih građana Makedonije na preskupo plaćeni umjetnički i simbolički kič.
I Grci se prave da su zadovoljni, jer su još jednom uspješno napakostili Makedoncima. Isposlovali su da međunarodni birokrati prisile vladu u Skopju na preimenovanje spomenika, pa se sad prave da nisu uvrijeđeni koliko bi mogli biti zbog makedonskog svojatanja grčkoga vojskovođe koji s današnjim Grcima ima taman toliko veze koliko i s današnjim Makedoncima.
Zadovoljni su i međunarodni činovnici za jugoistočnu Europu, jer im afera sa spomenikom jamči da će još dugo primati svoje plaće za uspješno nerješavanje makedonsko-grčkog spora
Zadovoljni su grčki vladari, jer su još jednom pokazali da, ako i ne znaju izvući svoju zemlju iz ekonomske propasti, barem znaju napaljivati svoje prevarene i opljačkane građane da uživaju u uvredama nanesenim Makedoncima, kojima ne priznaju ni pravo da svoju državu zovu svojim imenom, pa tako ni pravo koje uživaju sve ostale države – da podižu spomenike kome god hoće.
Zadovoljni su i međunarodni činovnici za jugoistočnu Europu, jer im afera sa spomenikom jamči da će još dugo primati svoje plaće za uspješno nerješavanje makedonsko-grčkog spora. I da će se u svakoj prigodi moći pozivati na ovo »makedonsko provociranje Grčke«. Nezadovoljan može biti samo onaj kome je žao što su Makedonci nasjeli na planetarno raširenu podvalu da se nacionalni identitet dokazuje pozivanjem na drevna carstva i vojskovođe, te da se ovjerava konjaničkim skulpturama po trgovima.
A ja, eto, žalim što Makedonci, umjesto Aleksandru, nisu podigli spomenik Jorgosu Zorbasu, Grku koji se 1922. nastanio u Skopju i novac zarađen eksploatacijom »bijelog kamena« trošio po mehanama, u društvu svojih makedonskih jarana. I tako sve do 1941. kada je puklo to veliko srce. Baš u to vrijeme njegov je prijatelj Nikos Kazantzakis počeo pisati roman o Zorbasovim dogodovštinama, smjestivši radnju na Kretu, gdje Jorgosova noga nikada nije kročila, a gdje je potom i snimljen film »Grk Zorba«. Žao mi je što se usred Skopja ne koči kip skopskog građanina Zorbasa, pa neka to Grci shvate kako ih volja.
