Jednog jutra, prije par godina, provirila mi je u sobu mlada novinarka koja je radila kod drugog urednika. Nisam je baš znala osim iz viđenja, bila je jedna od »klinaca« koji su tek pekli zanat i zanosili se da će promijeniti svijet. Došla se oprostiti jer je našla drugi posao. Rekla sam da nazove ako joj ustreba kakav savjet i da joj želim svaku sreću, ona meni da se nada da će sve biti kako treba.

   Prije nego što će okrenuti da ode, dahnula je gorko kao da iz pluća istiskuje bolni čep: »Znate, ja sam lezbijka«. Kad ti se tuđe dijete tako iznebuha povjeri, onda znaš da je posrijedi nevolja.

   Pa dobro, rekla sam. Je li oko toga sve u redu s tvojima doma? I uopće…?

   – Bit će valjda. Uskoro se selim, živjet ću sa svojom djevojkom. Osmijehnula se kao da joj je malo lakše, zagrlila me i nestala. Poslije sam je jednom srela u šoping centru, njih dvije, kolica i špeceraj. Izgledala je mirna i sretna.

   Kome smeta obitelj dviju mladih žena koje su završile fakultete, rade i plaćaju svoje režije, peku palačinke s marmeladom za večeru i spavaju u istom krevetu? Koga se tiče njihov život? I na koje se pravo pozivaju ti ljudi kad odluče dići ruku i baciti njima dvjema kamen u čelo?    

   To se pitaš uvijek kad se dogode ovakva sramotna divljaštva kao ovo u Splitu jer to je, zapravo, najveća zagonetka. Ne toliko jesu li se specijalci adekvatno razmjestili, je li se moglo bolje paziti da ne dođe do nasilja, ni što su rekli predstavnici Vlade, nego kakvi su to ljudi koji čine takve stvari. Kakvi? Odakle u njihovim glavama tolika mržnja? I jesu li to uopće ljudi. Zar bi zatrli i svoga vlastitog sina kad bi otkrili da je zaljubljen u mladića?

   U parku gdje šetam s psom srećem dva mladića s malom crnom mješankom. Neka žena, koja se očito voli pačati u tuđe stvari, i nepitana me značajno izvijestila da njih dvojica žive zajedno i da su »par«. Rekla sam joj da su to vrlo simpatični i pristojni momci. Umuknula je. Jednima je dosta reći da umuknu, a drugi se moraju bojati policije i kazne. Kod nas se očito ne boje.

   Poznam dosta homoseksualaca. Jedni su pomireni sa sobom i mirno kažu što su. Drugi se napadno šale na svoj račun jer se tako brane da ih se ne povrijedi. Treći taje jer će ostati bez posla ili misle da bi ostali bez posla. Većina ima bolnih problema s vlastitim obiteljima za koje je to obično najgora sramota, gora nego da su im sin ili kći teški kriminalci.    

   Svi oni nose se sa svojom spolnošću kako znaju i umiju pri čemu im je ta homoseksualnost – jedno za društvo tako nebitno određenje – vezana oko vrata kao olovna kugla od sto kila doživotnom zatvoreniku. Od tog socijalnog primitivizma, od stigme, od svećenika poput Adalberta Rebića i njemu sličnih, koji smatraju da je gay zajednica u Splitu praktički »dobila što je tražila«, mora ih štititi država i vlast. Jer kome oni čine zlo i odakle tom užasu od ljudi koji su za vikend orgijali u Splitu, a sutra će negdje drugo, ta ideja da imaju pravo razbijati homoseksualcima glave i prosuti im mozak?

Gdje je uopće taj soj rastao i na čemu se odgojio, je li im tu mržnju usadila škola, crkva, ulica ili »zvijezde« javne scene kao što Vlatko Marković, Mladen Grdović ili gradonačelnik Kerum. Kerum koji se gnuša gay parada, ali se nije nimalo gnušao samoga sebe kad se po hotelima potezao s ljubavnicom i kad je u ratu prodavao humanitarnu pomoć.