Foto: Vojko Bašić / CROPIX
Splitski događaji govore o stanju hrvatskog društva, o zapuštenosti dijela naroda koji svojim odnosom prema drukčijima zaostaje najmanje pedesetak godina iza civiliziranog svijeta, pa i o dugogodišnjoj političkoj instrumentalizaciji konzervativizma i homofobije, čemu su pridonijeli i Crkva i HDZ, koja sada dolazi na naplatu
Suočeni smo s novim dvoglasnim biserom, umotanim u celofan tobožnje političke korektnosti i neslaganja s nasiljem
Ovaj dobro usklađeni premijersko-glasnogovornički dvojac još nam je uvijek dužan razrjašnjenje stava od prije nekoliko mjeseci da oporba stoji iza permanentnih prosvjeda protiv vlasti. Spominjali su i činjenice kojima će to potkrijepiti, ali ni od činjenica ni od minimalno pristojne isprike za obmanjivanje javnosti ni “a”. Sada smo suočeni s novim dvoglasnim biserom, umotanim u celofan tobožnje političke korektnosti i neslaganja s nasiljem.
Nitko nije ni očekivao da policija zabrani kontraprosvjed, jer u demokracijama čak i zadrti neandertalci, poput splitskih, imaju pravo na izražavanje mišljenja. Tako je to svugdje u Europi, s tom razlikom što sa zapada na istok i sa sjevera na jug starog kontinenta opada razina društvene tolerancije prema drukčijima, što se najbolje vidi u televizijski dokumentiranom odnosu vlasti i građana prema gay paradama od države do države. Ipak, postoji granica koju vlast više ne može tolerirati – kada pravo na izražavanje mišljenja preraste u nasilje. Na tom je ispitu hrvatska policija pala, tolerirajući ono što nije smijela tolerirati.
Problem je dakle bio odnos vlasti prema skupu i način njegova “osiguranja”.
Postoji granica koju vlast više ne može tolerirati – kada pravo na izražavanje mišljenja preraste u nasilje
Policija, kojoj je u demokratskim zemljama zadaća da provodi zakon i red, nije u Splitu obavila svoju zadaću. Nije čuvala ustavne vrednote i provodila Zakon o suzbijanju diskriminacije, ma koliko predsjednica Vlade mislila drukčije. Nije naime adekvatno zaštitila sudionike Gay Pridea, a prekidom skupa dopustila je da nadjačaju, odnosno u konačnici pobjede nasilnici koji su mu se protivili.
Koliko god je, kako smatra predsjednik Josipović, nasilje u Splitu sramotno i žalosno, još je sramotnije i žalosnije ponašanje vlasti. Istina, splitski događaji govore o stanju hrvatskog društva, o zapuštenosti dijela naroda koji svojim odnosom prema drukčijima zaostaje najmanje pedesetak godina iza civiliziranog svijeta, pa i o dugogodišnjoj političkoj instrumentalizaciji konzervativizma i homofobije, čemu su pridonijeli i Crkva i HDZ, koja sada dolazi na naplatu. No, vlast koja se toliko kune u Europu i njene demokratske dosege sramotnim je izbjegavanjem odlučne akcije propustila demonstrirati kako je doista evoluirala shvaćajući što demokracija zapravo jest.
Nema sumnje da će i zbog “monitoringa” EU uskoro uslijediti i neke kaznene prijave za nasilno ponašanje bez presedana. Ali, pokazalo se još jednom da u Hrvatskoj zakoni, pa i onaj o suzbijanju diskriminacije, ostaju mrtvo slovo na papiru, jer je nažalost, uz ovakvu neodgovornu vlast, praksa na strani homofoba i nasilnika.
