Svjetsko gospodarstvo polako se oporavlja od krize, ali Svjetska banka i MMF sada strahuju od još gorih stvari – od širenja nemira i prevrata. Nikada u povijesti te dvije institucije nisu bile tako zabrinute za budućnost kao ovoga proljeća. Predsjednik Svjetske banke Robert Zoellick već dva mjeseca doslovce govori o »revolucionarnom« stanju u arapskim zemljama i traži da se njegova banka prilagodi novim okolnostima. 

Između redaka u najnovijem, lipanjskom izvješću Svjetske banke probija se strah da se revolucije neće zadržati samo u granicama arapskog svijeta. Cijene hrane u dolarima na svjetskom tržištu u prošlih 12 mjeseci skočile su 40 posto, što tjera uvis i cijene hrane u nacionalnim državama, gdje je hrana zasad poskupjela prosječnih 7,9 posto, ali to nije kraj, pribojava se Banka. 

Sve će to pogoditi najsiromašnije, pa Zoellick traži borbu protiv siromaštva, a vladama zemalja u razvoju Banka preporučuje da nakon recesije ustrajno rade na održivom gospodarskom rastu. Iako to mnogima zvuči kao fraza, u pozadini stoje duboke promjene u pristupu Svjetske banke problemima u svijetu. To se osobito odnosi na MMF. Njegov bivši predsjednik Dominique Strauss Kahn – prije uhićenja zbog slučaja sa sobaricom – javno je kritizirao dosadašnji rad te institucije. 

Operacija uspjela

  Fijasko MMF-a pokazao se upravo u Egiptu, gdje je godinama imao aranžman sa svrgnutom vladom i davao joj svoje tradicionalne makroekonomske lijekove, kao i ostalim državama: nisku inflaciju, smanjenje deficita i privatizaciju državne imovine radi postizanja ekonomskog rasta.

Kad se to postigne, MMF državama daje pozitivnu ocjenu, »ali to je potpuno pogrešno, jer mi ne gledamo dovoljno što se događa unutar zemlje«, uočio je Strauss Kahn. Smatra da je »oporavak nejednak i neravnomjeran među državama i unutar njih«, te da »previše ljudi još uvijek nije vidjelo plodove tog rasta«.

Konkretno, MMF je tek nakon prevrata u Egiptu vidio da 40 posto građana u zemlji živi ispod granice siromaštva i da nema posla. Operacija MMF-a je uspjela, a pacijent je izveo revoluciju. 

Ne možemo očekivati društvenu stabilnost ako ekonomski »rast nagrađuje samo povlaštenu manjinu na račun marginaliziranog mnoštva«, upozorio je Strauss Kahn, poput nekog sindikalnog čelnika. Zatražio je »pravedniju raspodjelu mogućnosti i resursa« te »progresivno oporezivanje« radi ispravljanja (socijalnih) nejednakosti, najvećih u modernoj povijesti svijeta. 

Interes kapitala

Očito je da se MMF sada posipa pepelom, jer upravo je on, zajedno sa Svjetskom bankom, desetljećima gradio svijet u kojem su najvažniji bili dobri »makroekonomski pokazatelji«, neovisno o tome imaju li ljudi od njih koristi, ili nemaju.

Uostalom, i Svjetska banka je 1990. pokrenula val privatizacije vodovoda, koji je zahvatio 65 država, ali zbog slabih rezultata više od trećine njih već je vratilo vodovode u državne ruke. Izostanak pravih MMF-ovih rezultata ne treba čuditi, jer je djelovao kao produžena ruka međunarodnog finacijskog kapitala, čiji se interesi ne moraju poklapati s interesima ljudi i naroda. 

Sada, kada prijete prevrati, Strauss Kahn traži »zapošljavanje i pravednost« jer oni su »kamen temeljac ekonomske stabilnosti i napretka«. U tom kontekstu, poručio je i nešto neočekivano: Moramo, kaže, »popraviti, reformirati financijski sektor, kako bismo banke stavili u službu realne ekonomije«. 

  Tako je Strauss Kahn priznao da imamo sustav u kojem su interesi kapitala i banaka važniji od interesa ljudi i gospodarstva. Očito, kapital i njegovi vlasnici morat će se, u vlastitu interesu, prilagoditi svijetu koji se naglo okreće protiv njih. Bili su u pravu oni koji su govorili da poslije velike ekonomske krize gotovo ništa u svijetu neće ostati isto.