Što se događa kada se politički dalekosežne odluke, zbog neke tobožnje više europske sile koja bi inače bila bespredmetna da naša vlast zapravo godinama nije spavala, žele lomiti preko koljena? Što se događa kada se nameće žurni postupak tamo gdje mu ne bi trebalo biti mjesta? 

Prvo, kompromitira se demokracija i demokratski proces.

Samo netko očajan sms-porukom mobilizira zastupnike zbog izmjene netom donesenog Zakona o financiranju političkih stranaka. Ono što se unatoč zagovoru stručnjaka odbijalo uvrstiti u Zakon prije samo nekoliko mjeseci, primjerice odredbu o stalnom a ne samo izbornom nadzoru financiranja stranaka od strane Državnog izbornog povjerenstva, sada se naprasno smatra urgentnom stvari koja ne može čekati.

I to isključivo zato što se pročulo da, eto, među europskim diplomatima u Bruxellesu još ima skeptika koji nisu zadovoljni sa svim hrvatskim rješenjima pa završetak pregovora u lipnju ostaje visjeti u zraku. 

Tumačiti našoj vlasti da zakonodavna i uopće politička hitnoća »ubija« raspravu odnosno pravo na raspravu i razumno rješavanje problema, što je bit demokracije, očito više nema smisla. Niti je kada o tome vodila računa niti ju je za to briga.

Jedino je važan politički cilj, stvaran ili fiktivan svejedno, makar ne proizveo potrebne učinke ili u konačnici uzrokovao nakaradnu percepciju političke klase kao samodovoljne skupine kojoj se gotovo više ništa ne vjeruje. 

Drugo, »instant zakonodavstvo« je uvijek šansa za zakonodavni inženjering. Tako bi trebalo mijenjati Zakon o pravu na pristup informacijama da bi se uklonili neki »sitni nedostaci« na koje ukazuju europski birokrati, ali se u bit Zakona odnosno njegove bitne odredbe ne želi ulaziti.

Stoga ćemo, unatoč brzini promjene još jednog nedavno donesenog zakona koja bi eventualno mogla biti motivirana jedino njegovim poboljšanjem, kako je krenulo, opet dobiti slijepi metak. Naime, i u novoj verrziji ostat će rješenja prema kojima bi u stvari građani i dalje ostajali bez pravih informacija o radu državnih i javnih službi ako državni službenici tako procjene. 

Cijena ovakvog pristupa pregovorima s EU, koji eskalira kako se oni primiču kraju, ili točnije rečeno halapljive želje aktualne vlasti da pokuša pobrati vrhnje okončanjem procesa i to politički instrumentalizirati, je previsoka.

Bilo je dovoljno da na Odboru stalnih predstavnika (COREPER), kao uvodu u sjednicu ministara vanjskih poslova država članica EU, nekoliko država izrazi sumnju u kapacitete Hrvatske da do kraja lipnja zaključi pregovore pa da se pokrenu brda i planine. I to na način da se nacionalni parlament pretvara u improvizirani sajam u nekoj zabiti. 

Kada se na koncu ipak slegne sva prašina oko pregovora s EU i podvuče crta pod rad Vlade u posljednjih nekoliko godina, isplivat će na površinu ono što se vidi već sada.

U hitnoj (saborskoj) službi se saniraju, i to privremeno, samo akutne traume a ne one nastale godinama prije. Poboljšanje zdravlja, pa tako ni nacionalnog, neće biti bez pravih (političkih) dijagnoza i temeljitog (zakonodavnog) liječenja. Sve ostalo je diletantizam najgore vrste.