Da se na Indexovom portalu pojavila šokantna fotografija Hajdukova predsjednika Hrvoja Maleša s Dinamovim šalom oko vrata, ili još gora i još šokantnija, u onom starom bilom dresu s predaustralskom petokrakom na grbu, uslikani bi nevoljnik ispraznio ladice u svom poljudskom uredu prije nego što bi nick-nameovi stigli ispisati prvih deset psovačkih komentara na webu.

Suvišna bi u tom slučaju bila novinska anketa s pitanjem: »Treba li Maleš – pardon: je li dotični trebao – ostati predsjednik Hajduka?« 

No, budući da je u javnost puštena fotka Hrvoja Maleša s ustaškom kapom, snimljena na nekom davnom seoskom derneku, nije bilo izlišno anketirati čitatelje Slobodne Dalmacije, koji su se 60-postotnom većinom izjasnili da taj mladenački ustašluk-nestašluk nije razlog za njegov odlazak sa čelne funkcije u klubu.

Da se Maleš dvije tisuće i neke godine slikao u Hajdukovu dresu kakav su nosili Ivica Šurjak, Iko Buljan ili Ive Jerolimov, danas se predsjednik i tajnik Torcide ne bi morali suzdržavati od javnih komentara na tu temu.

A ni splitska policija se ne bi našla u ovako nelagodnoj situaciji da mora nevoljko provoditi nepopularne kriminalističke radnje, niti bi svoju glasnogovornicu isturala da se blamira izjavljujući kako MUP-ovim ekspertima »predstoji utvrditi autentičnost fotografije, odnosno provjeriti radi li se eventualno o fotomontaži«, premda je već i sam Maleš potvrdio da mu ustaška kapa nije montirana u Photoshopu. I malo bi kome išta značilo nemušto izmotavanje Hajdukova predsjednika da je i sam zatečen objavljivanjem te fotke koja »ne predstavlja ni njegove stavove niti njega kao osobu«.

Sprdao bi se navijački puk s njegovim izjavama kako »nije opterećen prošlošću i nije pobornik bilo kakvih ideologija« i zaludu bi se Hrvoje Maleš – dok bi mu po gradu dobacivali »Di si, Jugoje?« ili »Alo, Yu-Gi-Oh!« – pozivao na svoj »odgoj u kršanskom duhu, u obitelji koja je uvijek poticala toleranciju i poštivanje ljudi drugih nacionalnosti, rasa i vjera«.

A ovako je sve smrtno ozbiljno i namrgođeno, mrklije od crne kape s kojom se slikao mladi Maleš, sve kiselo i neveselo, jer je – ima biti – to dvadesetogodišnje licemjerje što ga službena Hrvatska i njezine političke i kulturne elite iskazuju prema svim oblicima filoustaštva dovelo do toga da je Pavelićeva sljedba zaštićena čak i od obične ulične zajebancije.

Sumorna je i nehumorna ta Hrvatska kad se suoči s neoustašama, i upravo to odsustvo duha rječitije od ičega drugog svjedoči o njihovoj intaktnosti, koja nije zakonom propisana, ali nije ni pošteno opisana, a kamoli objašnjena. I nisu Hrvatskoj tu sumornost nametnuli ustaše nego frustraše u čijim malograđanskim glavurdama vrije takva revizionistička kaša prema kojoj ustaška kapa na glavi Hrvoja Maleša izgleda kao pubertetski nestašluk.

A Hajdukov predsjednik pritom možda nije ni svjestan da je njegova fotka s crnom kapom i zločinačkim znakom zapravo rentgenska snimka one visoke dužnosničke tikve iz koje su nekidan na Bleiburgu suknule riječi o komparativnim prednostima fašizma u odnosu na komunizam.