Snimio Sergej DRECHSLER
Zastrašujuće je što je jedna velika hrvatska industrija spala na to da životno ovisi o tome što će reći i napraviti jedan jedini čovjek, bio to Danko Končar ili bilo tko drugi. On možda i može prodavati Kinezima hrvatsku pamet, samo je pitanje po kojoj cijeni i s kojim brojem zaposlenih
Trebalo je svega dvadesetak godina da Rijeka drastično promijeni svoje lice. Od grada kojeg su ljudi naseljavali u potrazi za poslom postao je grad bez jasne koncepcije razvoja i ozbiljne industrije, što je još važnije, grad u kojem je gotovo nemoguće naći radno mjesto s plaćom koja bi garantirala normalan, čak ni relativno skroman život, onaj koji podrazumjeva riješeno stambeno pitanje, jedan automobil i visinu plaće koja neće biti jedva dostatna za pokrivanje sindikalne košarice, svih onih potrepština neophodnih za normalan život. Već dugo nestaje ono što je nekada bio tzv. srednji sloj, pretvara se u sloj sve siromašnijih i to nije nikakva novost. I nije samo riječka, već hrvatska stvarnost. Međutim, ponešto se ipak moglo i još uvijek može napraviti upravo u Rijeci, gradu koji je, ne tako davno, svojim potencijalom vukao naprijed širu regiju i trebao bi ponovo biti lokomotiva cijele Hrvatske.
Uslijedilo je i priznanje da bi oko 50 posto aktivnosti škverova trebalo biti izvan brodogradnje. Kao da je riječ o nekoj poker partiji, koju nemoćno promatraju tisuće radnika, čiji škverovi imaju manjak posla, otežane uvjete ugovaranja novih brodova, neizvjesnu budućnost i nejasne uvjete rada. Ostalo je užasno puno nepoznanica. Na primjer koliko bi ljudi trebalo raditi u “3. maju” i Kraljevici u koncepciji spajanja hrvatske kvalitete i kineskih cijena. Što mi to realno možemo prodati Kinezima? Projekte? U Rijeci neke tvrtke sasvim dobro već rade taj posao na svjetskom tržištu. Za to je dovoljno najviše stotinjak zaposlenih. Što sa ostalim trećemajcima? Ako će nastaviti graditi brodove za Končara dugoročno i strateški ostaje upitno gdje je taj domaći proizvod koji bi trebao biti dio brodova na domaćim navozima.
Riječka i hrvatska politika prepuna je obrazloženja i jalovih opravdanja za nemoć, bilo da je riječ o uvjetima tržišta, zahtjevima EU-a, manjku novaca ili kojekakvim drugim izgovorima za posvemašnje propadanje svake industrije i proizvodnje. Svi bi kao htjeli strane investicije, ali ih nije briga što se lokacijske i građevinske dozvole čekaju godinama. Nitko javno nema baš ništa protiv proizvodnih pogona, ali pritom im nije problem što nigdje i nitko besplatno ne nudi velika zemljišta, prometno povezana, s cijelom potrebnom infrastrukturom za proizvodne hale i pogone u kojima bi ljudi našli posao i koji bi možda sutra dijelom mogli servisirati i potrebe “3. maja”, Kraljevice ili nekog trećeg. Zašto mi za to nismo sposobni? Zašto Rijeka mora ostati grad apsurda? Grad s najvećom nacionalnom lukom koja u isto vrijeme nema ni zaleđa ni Industrijske zone, jer Kukuljanovom upravlja Bakar i polako ali sigurno jedinu industrijsku zonu pretvara u trgovačku gomilajući shopping centre raznih profila po istom principu kako je to već napravljeno u Rijeci.
Nema nikakvog opravdanja da Rijeka i ljudi koji je predstavljaju ne traže od države maksimalno ubrzanje administracije, promptno izdavanje dozvola na Kukuljanovu, štoviše čak i da traže državnu subvenciju iz proračuna za svako otvoreno radno mjesto, koja bi se nudila investitorima. Umjesto toga teško je uopće objasniti čime se to lokalni dužnosnici bave kad je riječ o industriji i proizvodnji?