Foto Marin ANIČIĆ
Upravo je zastrašujuće kako se u društvu, svejedno britanskom ili našem, formira prosjek stavova o tome što je prihvatljivo, dopustivo i pristojno, a što nije, i kako se u narodu uopće razumije pojam pristojnosti i finoće
Prešla sam 35, a onda nažalost i 45 godina, a te su godine crta iza koje određene stvari za žene, navodno, postaju neprikladne
Ta me britanska anketa, dakle, upozorava da sam se odavno trebala prestati kupati u bikiniju i da, štoviše, uskoro više uopće neću smjeti nositi nikakav kupaći kostim. Zatim kažu da moram dati u Caritas sve suknje i haljine koje nisu dosta ispod koljena, da su za mene zabranjene visoke pete, konjski rep pa čak i uggsice, popularne kratke ravne čizme, koje sam baš kupila na rasprodaji.
To je zato što sam prešla 35, a onda nažalost i 45 godina, a te su godine crta iza koje određene stvari za žene, navodno, postaju neprikladne. Posebno je zapanjujuće da u takve srednjevjekovne gluposti vjeruju upravo žene jer su Britanci i anketirali samo žene, i to dvije tisuće žena.
Ne pišem ja ovo zato što bi nekoga bilo briga za moje suknje, nego zato što je upravo zastrašujuće kako se u društvu, svejedno britanskom ili našem, formira prosjek stavova o tome što je prihvatljivo, dopustivo i pristojno, a što nije, i kako se u narodu uopće razumije pojam pristojnosti i finoće.
Jer ispada da je sama definicija sramote kad žena od 60 godina obuče bikini, dok se na mnoge druge stvari koje doista jesu sramota gleda s velikom i neobičnom popustljivošću. Tako se složeno pitanje zaštite društvenog morala svodi na to da se žene u godinama striktno pridržavaju dogme o neprikladnosti bikinija, pri čemu ih na to ne treba ni opominjati, što, uostalom, jasno vidimo i na hrvatskim plažama.
Ta je banalizacija posve tragikomična, ali je zato vrlo raširena i vrlo djelatna. Tako se kod nas, recimo, smatra da je užasna sramota gledati Big Brother i nitko ni za živu glavu neće priznati da to prati svaki dan.
Ta je banalizacija posve tragikomična, ali je zato vrlo raširena i vrlo djelatna
Onda, sramota je reći da ne ideš na skijanje jer nemaš para pa ljudi radije objašnjavaju kako su oduvijek mrzili snijeg. Sramota je ako nisi čitao Nietzchea, ako ti se sin nije oženio i sramota je ne upisati djecu na vjeronauk jer svaki pravi Hrvat, navodno, mora biti crkven i pobožan.
No, zato je posve OK upisati se u stranku isključivo zbog financijskog koristoljublja, laktariti se za položaje, reketariti, gaziti preko mrtvih i vješto zamračiti porez. Također je praktički u redu držati jednu ruku na hrvatskom srcu a drugu u kasi javnih fondova, uzeti bolovanje da možeš dva mjeseca ostati na moru i sjediti u prvom redu katedrale nakon što si operušao tvrtku i otpustio 70 radnika. Ovo ne izaziva ni izbliza toliki zazor kod tog strogog narodnog mainstream morala kao kad je muž mlađi od žene ili kad vide baku u kratkim hlačicama.
Dapače, ovo gore se smatra poželjnim vještinama, dokazom inteligencije, izvrsne snalažljivosti i društvenog uspjeha i zapravo izaziva jedino zavist. Da nije tako, bilo bi u Hrvatskoj zviždača bar na tisuće, ne bismo ih brojili na prste.
