Da je u petak 13., a praznovjerni smatraju da se tog dana svašta može dogoditi, zbog elementarne nepogode zgrada Sabora morala biti ispražnjena, s odgodom glasovanja o svim zakonskim i inim prijedlozima, bi li obavijesni razgovori riječke policije s akterima »slučaja oružje« iz 1991. godine ispali (samo) smiješni jer je postupak krenuo prije nego li je zakonska podloga za obradu slučaja uopće usvojena, a kamo li stupila na snagu?

No, nije ni trebalo biti neke nepogode. Moglo je jednostavno nedostajati kvoruma ili, nekim čudom, unatoč svestranačkom konsezusu broj zastupničkih ruku protiv usvajanja Zakona o nezastarjevanju ratnog profiterstva te pretvorbenog i privatizacijskog kriminala biti veći. Odakle dakle Državnom odvjetništvu i policiji takva bahata samouvjerenost da su se usudili krenuti u operativnu akciju ne poštujući elementarnu pravosudnu i demokratsku proceduru? 

U demokraciji, koja primjerice nije poput Lukašenkove, je prije glasanja sve moguće i onda kada se odlučuje o najšire prihvaćenim zakonskim rješenjima, pa je tim važnije poštovati proceduru i pričekati s provedbom zakonskih odredbi dok se određeni zakon ne izglasa odnosno ne stupi na snagu.

Doista, ako se za otvaranje potrage za 800 tisuća DEM namijenjenih nerealiziranoj nabavci oružja u Sloveniji čekalo 20 godina (!?), čemu žurba da utvrđivanje činjenica počne i prije nego li je Zakon koji omogućuje stupio na snagu? Čini se da duh Titu pripisane izreke kako se »ne treba držati zakona kao pijan plota« živi još uvijek. Čak i među onima koji su političku, pravosudnu i policijsku karijeru izgradili upravo na pljuvanju Tita i »titoizma«. 

Ovakav pristup najbolji je način da se netom usvojeni Zakon sabotira prije nego li je i stupio na snagu. Svi još uvijek plaćamo cijenu ratnog profiterstva i kriminala u pretvorbi i privatizaciji. Nitko nema iluzija da se sve nepravde mogu ispraviti, sva opljačkana imovina i novci vratiti, a svi ogrezli u kriminalu sprovesti u zatvore.

Nedodirljivi

Prošlo je mnogo vremena i neki su akteri i dokazi netragom nestali. Ali građani ipak očekuju bar malu zadovoljštinu: ozbiljan pravosudni rad da se vidi kako sustav konačno funkcionira bez sufliranja politike. Bojimo se međutim da ovaj već u startu demonstrirani proceduralni »šlamperaj« govori kako su i te nade bile pretjerane. Iz prikrajka opet viri politička šapa. 

Josip Kukuljan, Šime Radulić i Franjo Butorac samo su kolateralne žrtve pokušaja da se pravosudno i politički nagazi Slavko Linić. Po Hrvatskoj se odavno šapuće da će čim Zakon stupi na snagu meta biti bivši riječki gradonačelnik i ministar, kako bi moguće u izbornoj godini i SDP dobio svog remetinečkog uznika.

No, umjesto očekivanog otvaranja slučaja privatizacije riječkih tržnica osvanula je »afera oružje«, i to izvedena na takav način, nestrpljivo i politički brzopleto, kao da ju je sam Linić naručio da kompromitira svaku sljedeću sličnu akciju protiv njega ili nekog drugog. 

 Nitko nije nedodirljiv pa ni Slavko Linić. Ali isto tako nisu nedodirljivi ni Državno odvjetništvo i policija koji će se, poslije ovog iskustva, narednih mjeseci i godina morati svojski pomučiti kako bi nam dokazali da goneći ratne profitere i pretvorbene kriminalce ne rade na politički okidač.