Uvijek postoji potkupljeni policajac, državni odvjetnik, carinik i poreznik, te jedna glava hobotnice koja sve te javne službe povezuje i organizira. Stoga je jasno zašto je zadovoljavanje uvjeta iz poglavlja 23. toliko težak posao
Jednako strukturirana mreža poput one kakvu zamišljamo da je vezana uz Sanadera, postoji i na mnogo nižim razinama.
Golemović je već prvog dana suđenja u Rijeci priznao: dao sam mito policiji, carini, državnoj odvjetnici i porezniku. Pametnome dosta, pa vjerojatno i onome činovniku u sobi 23 koji negdje u Bruxellesu ocjenjuje poglavlje 23. uoči završetka pregovora s Hrvatskom.
A ogledna priča o golemoj Golemovićevoj hobotnici ukratko glasi ovako: on je pobjegao iz Hrvatske i proveo dvije godine skrivajući se u BiH zbog optužbi Uskoka u tzv. aferi Ipsilon, za osam kaznenih djela poticanja na zlouporabu položaja, kazneno djelo protuzakonitog posredovanja i mito. Uz njega su osumnjičeni i pročelnik porezne uprave u Pazinu, pazinska državna odvjetnica, dva policajca i jedan carinik. Naravno, Golemović je odlučio dragovoljno doći na riječki sud nakon što je odvjetnički tim većine osumnjičenih za ovu aferu dogovorio međusobnu nagodbu: svi će priznati djela, sudu će ostati još samo izricanje kazne, i osumnjičenici će vjerojatno na slobodu, sve do pravomoćnosti presude, a onda će odguliti koliko već budu morali – vjerojatno puno manje od maksimalnih kazni, s obzirom da su priznali svoja djela i bili kooperativni.
Iako novi ZKP propisuje mogućnost nagodbe kao posve legitimnu metodu razotkrivanja daljnjih krakova hobotnice kad su posrijedi djela organiziranog kriminala – što je omogućilo cijelom nizu osumnjičenika u poznatim HDZ-ovim aferama da već napuste Remetinec, Golemoviću i njegovoj grupi sudi se po starom Zakonu o kaznenom postupku. A time je ova situacija još i gora, jer postaje jasno da i bez legitimne mogućnosti nagodbe u praksi takvo nagađanje, licitiranje i obezvrijeđivanje ikakvih kriterija pravde i pravednosti u Hrvatskoj postoji oduvijek.
Model ove mreže međusobnih pogodovanja zapravo je na svim razinama u hrvatskom društvu i politici isti
Naime, u Golemovićevoj priči jedna stvar je krenula u krivom smjeru, i izazvala opći skandal – jedna od osumnjičenih, pazinska državna odvjetnica Davorka Smoković zanijekala je svoju odgovornost, te ustanovila da postoji zavjera u cijelom slučaju, da je se ucjenjuje i prijeti joj se imenima glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, šefom Uskoka Dinka Cvitana, i njegovim riječkim kadrovima, te je zatražila njihovo izuzeće, i cijelu stvar prijavila policiji.
Naravno, to neće utjecati na tijek ovog konkretnog slučaja, osim što će ga produljiti. No, postupak ogorčene pazinske državne odvjetnice koja je odlučila raskrinkati cijelu mrežu međusobnih nagodbi, koja je potom trebala dovesti do puštanja na slobodu aktera priče, ne smije ostati nezapažen i gurnut pod tepih. Jer, riječ je o prvorazrednom skandalu, koji među ostalim otkriva i na koji način funkcionira odvjetnička struka. Ako je slučaj prijavila policiji, tada bi policija trebala pod hitno reagirati, i pokrenuti novi postupak – prema onima koji se sada terete da su kršili zakon sklapajući ovakve nagodbe. Tim više što se spominju i imena čelnih ljudi DORH-a i Uskoka, ali i njihove riječke ispostave.
Model ove mreže međusobnih pogodovanja zapravo je na svim razinama u hrvatskom društvu i politici isti, i u principu vjerojatno se razlikuju samo imena aktera i financijski iznosi kojima se barata. U ovom konkretnom slučaju, kao mito se spominje među ostalim i jedna zlatna ogrlica, što ne zvuči ni ozbiljno ni opasno po društvo u cjelini.
Ali i najveće HDZ-ove afere, i slučaj Ive Sanadera samo su varijacija na temu. Radi se o tome da uvijek postoji potkupljeni policajac, državni odvjetnik, carinik i poreznik, te jedna glava hobotnice koja sve te javne službe povezuje i organizira. Stoga je jasno zašto je zadovoljavanje uvjeta iz poglavlja 23. toliko težak posao.
