Kad su političari loši, kad je narod u njih, svih, razočaran i, pogotovo, kad je zemlja na koljenima zbog dugotrajne gospodarske krize, rapidno rastu šanse luđacima na bijelim konjima. A to nikad ne završava dobro
Jedna posebno žilava i posebno opasna generalizacija kruži Hrvatskom, snažeći tim više što se bliže izbori. Uostalom, dovoljno će vjerojatno biti pogledati komentare pod ovaj tekst da se s njih čuje huk o tome kako su “svi oni isti”. Radi se, jasno, o usporedbi između vladajuće i oporbene ekipe, posebno HDZ-a i SDP-a. E, nisu. Nisu isti.
Teza o tome kako su svi isti, čista je i jednostavna, lako se prima i još lakše brani. Jer, zaboga, zar nije istina da se “svi oni samo svađaju”, da “eno Bandića” i da “svi oni imaju dobre plaće i ne zanima ih kako mi živimo”?
Kao i većina čistih, jednostavnih i naizgled lako obranjivih društvenih “istina” (primjeri? Srbi su za sve krivi, Zagreb je za sve kriv, Haag mrzi Hrvate, EU želi samo naše more, ispali smo od Turske jer se Slaven Bilić radovao, Realu je poništen gol u revanšu protiv Barcelone…) i ova u svojoj osnovi ima tek jedan poveći problem – baš i nema nekih dodirnih točaka sa realnošću.
Jednostavno, nisu isti.
Svaka vlast HDZ-a u ovoj zemlji bila je izrazito neuspješnija od one koja je vladala četiri godine koje je ta stranka provela u opoziciji (ovom tezom se, naravno, ne kani apriori odbaciti mogućnost da neka buduća Vlada HDZ-a bude sjajna). Nekoliko kratkih spotova koje je pripremio HNS za izbornu kampanju govore o tome vrlo egzaktno – o minusu BDP-a kojim je dočekana promjena vlasti 2000. godine, a bit će i ove (kad je Sanader doveo HDZ na vlast, koalicija mu je ostavila BDP s rastom od preko pet posto), o podivljaloj nelikvidnosti koja je razarala gospodarstvo 1999., kao i 2011. godine, o cijeni izgradnje autocesta prije i poslije dolaska HDZ na vlast pred osam godina…
Što bi rekao moj stari: “Ja i mojih deset prijatelja bi pobijedili današnjeg Hajduka” – e, baš tako izgleda i današnja hrvatska vlast.
O nekakvoj usporedbi sposobnosti aktualne Vlade s bilo čim teško da uopće ima smisla i govoriti. Svjetska kriza koja je dugo ignorirana na sve je moguće načine ogolila posvemašnju nesposobnost vladajuće ekipe da pronađe “put za put izlaska iz krize”, kako bi to nadahnuto predočila naša premijerka.
Što bi rekao moj stari: “Ja i mojih deset prijatelja bi pobijedili današnjeg Hajduka” – e, baš tako izgleda i današnja hrvatska vlast.
Zaista, iskreno, mogu li uopće u istu rečenicu stati Jadranka Kosor i Zoran Milanović? Ili, još jasnije: Božidar Kalmeta i Radimir Čačić? Ili, da stvar dovedemo do kraja: Ivo Sanader i Ivica Račan?
Onima koji će sad potegnuti Milana Bandića, kapa dolje. Uz dva vrlo kratka pojašnjenja i jedno pitanje.
Prvo: Bandić više nije član SDP-a. Drugo: što mislite zašto je Bandić godinama plesao po rubu isključenja iz stranke? I treće, krucijalno: Bandićev Zagreb je svemirski brod za onaj kojeg je naslijedio od Zlatka Canjuge i Marine Matulović Dropulić prije 11 godina.
Kad su političari loši, kad je narod u njih, svih, razočaran i, pogotovo, kad je zemlja na koljenima zbog dugotrajne gospodarske krize, rapidno rastu šanse luđacima na bijelim konjima. A to nikad ne završava dobro
Sjetimo se, Zagreb je devedesetih, između ostalog, bio i grad u kojem oporba nije mogla preuzeti vlast ni onda kad je pobijedila na izborima…
Teza kako je netko treći bolji od dvije glavne političke opcije koje se nude Hrvatima je posve legitimna. Vjerojatno, u nekim slučajevima, i prilično točna. Samo, o njoj nema smisla ovdje razglabati, jer, “treći put”, bilo koji, zasigurno ni ovaj put neće biti u poziciji da formira vlast.
A zašto je generalizacija o “istosti” – opasna? Kratko i jasno – kad su političari loši, kad je narod u njih, svih, razočaran i, pogotovo, kad je zemlja na koljenima zbog dugotrajne gospodarske krize, rapidno rastu šanse luđacima na bijelim konjima. A to nikad ne završava dobro.
Sve ovo, naravno, ne znači da buduća vlast neće za svoje poteze zasluživati i dobijati solidnu količinu kritike. Uostalom, nisu građani tek tako iz prsta isisali priču o tome da nitko ne valja. Opozicija nije znala, barem dosad, javnosti nametnuti svoje teme i rješenja, nije imala hrabrosti do kraja stisnuti vlast i tražiti njen što hitniji odstup, a dio krivnje svakako ide i na dušu medijima koji svoju publiku sustavno sve manje informiraju, a sve više tek zabavljaju.
Naposlijetku, u becketovskom čekanju datuma izbora i izvjesne promjene koja je nužna Hrvatskoj poruka za sve one koji se već love za glavu s narodnom poslovicom (kad čujem da se one koriste u objašnjavanju politike, odmah mi ruka ide prema pištolju) o Kurti i Murti.
Murta je bolji jahač.
