Davnih je dana dr. Franjo Tuđman od prosvjetnih djelatnika zahtijevao da budu »znanstveno dosljedni i beskompromisni kada je riječ o hrvatskom interesu«. A on je taj hrvatski interes vidio u pravljenju Hrvatske većom od same sebe. Iskačući iz kože zbog toga što »kvislinzi u Zagrebu nikad nisu ubrajali pomorsku Hrvatsku u državni teritorij«, Tuđman je predlagao da se u teritorijalni sastav RH uključi i hrvatsko podmorje i more, te da se ta njegova geografska inovacija uvrsti u školske udžbenike. »Nije svejedno«, objašnjavao je besputnik zemljopisne zbiljnosti pokunjenim prosvjetarima, »predstavlja li se svijetu i našem čovjeku Hrvatska kao mala zemlja od 56 tisuća ili kao srednja od 89 tisuća četvornih kilometara.«

Sve osim pribrajanja morske površine kopnenoj bilo je i ostalo svejedno. Odnos »kvislinga u Zagrebu« i njihovih jadranskih kolaboracionista prema moru ostao je svejednako nikakav. Dok se, u ime obrane fantomskog suvereniteta nad Jadranom, bulaznilo o ZERP-u, obala je uništavana betoniranjem i apartmanizacijom, a sve su grane pomorske privrede sahnule brže nego da ih je netko sustavno zalijevao kiselinom, pa je stvarni efekt od priključivanja površine mora i podmorja matici zemlji bio jednak kao da ste joj pribrojili 23 tisuće četvornih kilometara živoga blata.

U to se ovih dana ima priliku uvjeriti makarski inženjer Ivan Šimić koji je smislio revolucionaran koncept proizvodnje morske soli pomoću vjetrosolana. Šimićeva inovacija sastoji se u vodoravnim panelima koji natkrivaju bazene i omogućuju da se utjecajem sunčevih zraka i strujanjem vjetra preko tankih slojeva morske vode dobivaju 8 do 10 puta veće količine soli nego što ih se prikupi dosadašnjom, 2000 godina starom, tehnologijom sporog isparavanja mora u klasičnim bazenima. Pokusnu proizvodnju je Šimić pokrenuo prošloga ljeta na terasi svoje kuće u Makarskoj, dobivši na tih 12 kvadratnih metara 185 kilograma soli za svega nekoliko dana, i analizom utvrdivši da tako proizvedena sol sadrži puno veći postotak magnezija, kalcija i kalija od one dobivene prastarom metodom. Napravio je potom projekt vjetrosolane, zamislivši da bude izgrađena na prostranom kamenjaru kod Ražanca, gdje nema ničega osim bure, i izračunavši da bi ulaganje u takvu proizvodnju u sljedećih 10 godina rezultiralo otvaranjem 7000 radnih mjesta, a Hrvatsku bi od zemlje koja uvozi čak 90 posto soli pretvorilo u izvoznicu.

No, kako u zemlji Hrvatskoj soli ima u moru, ali ne i u glavama nadležnih, Ivan Šimić je naišao na zdušno nerazumijevanje lokalne administracije koja se od njegova projekta brani Zakonom o građenju i prostornim planovima kojima nije predviđeno da bi itko u ovoj zemlji mogao doći na bilo kakvu inovativnu zamisao. Izumitelj vjetrosolane se stoga obratio Uredu predsjednika Republike, gdje je dobio potporu i preporuku za realizaciju projekta, te Vladi RH od koje mu nije stigao nikakav odgovor.

U Banskim su dvorima valjda uvjereni da nam i bez vjetrosolana mogu soliti pamet svojim bljutavim floskulama o gospodarskom spasu. Tamo glave i ne služe ničemu osim kao umetak za kacige, po kojima smo – kako s ponosom veli gđa. Kosor – »prepoznatljivi u svijetu«.