Foto REUTERS
Izlišno je takvoga povjesnika, hrvatskoga akademika i vječitoga društveno-političkog sinekurista pitati zašto te svoje memorandumaške teze nije iznosio u vrijeme kada su ih izvikivali njegovi istomišljenici i kolege iz Srpske akademije nauka i umetnosti.
Evolucija od pragmatičnog titoista do još pragmatičnijeg konvertitoista, dosegnuta pod stijegom konzervativne revolucije
O vjerodostojnosti starijega DB-a, autora »Historije SFRJ« koja je svojedobno spadala u obaveznu fakultetsku literaturu iz koje je štrebao i mlađi DB, najbolje govori lakoća s kojom se 1990. – netom po promjeni vlasti – javno odrekao svojih dotadašnjih knjiga i njihov sadržaj proglasio nevažećim, pa nikoga tko se sjeća tog televizijskog istupa neće iznenaditi ni ova etapa njegove evolucije od pragmatičnog titoista do još pragmatičnijeg konvertitoista, dosegnuta pod stijegom konzervativne revolucije.
Zaplutavši niz novu revolucionarnu maticu, DB stariji već dva desetljeća odolijeva opasnosti da se nasuče na svoje nekadašnje i sada nevažeće knjige što ih je ritualno bacio niz vodu, a koje bi ga mogle sačekati zaglavljene u nekom šipražju. On stoga i u ovoj novoj knjizi ispisuje negaciju svojih ranijih radova, napisanih u pubertetskoj dobi od 50 i kusur godina, a DB mlađi mu je na usluzi da čitateljima plakatira taj njegov »preokret paradigme o Titu« kojim se navodno »radikalno mijenja recepcija« o Josipu Brozu, pa ga se »umjesto kao jugoslavenskog nacionalista, koji je SFRJ smatrao svojim trajnim naslijeđem, prikazuje kao državnika koji je razumio da je Jugoslavija bila nužno besperspektivan politički eksperiment, koji se mora raspasti«. DB-mlađi tu obnaša dužnost radikalnog recepcionera DB-a starijeg i pomaže mu da frazom o »preokretu paradigme« zapravo zamagli preokret svoje historiografske paradogme, od one paraklasne ka ovoj paranacionalnoj.
DB-mlađi tu obnaša dužnost radikalnog recepcionera DB-a starijeg
Najgušća se magla pritom prodaje u iskonstruiranim naslovima »Josip Broz nije želio opstanak Jugoslavije« i »Tito nije vjerovao u Jugoslaviju. Pripremio je sve za njezin raspad«, kojima DB mlađi sugerira kako u knjizi DB-a starijeg »na užas cjelokupne hrvatske desnice, Josip Broz postaje, zajedno s Kardeljem i Bakarićem, jedan od pogrebnika Jugoslavije i, samim tim, jedan od začetnika hrvatske državne samostalnosti«. Pritom je i sam DB stariji svjestan u kakvu maglu srljaju njegove historiografske gusle, tvrdeći kako mu je jasno da se njegove teze »podudaraju s beogradskim, memorandumskim tezama o Titu kao velikom, mitskom srpskom neprijatelju«. Naravno, izlišno je takvoga povjesnika, hrvatskoga akademika i vječitoga društveno-političkog sinekurista pitati zašto te svoje memorandumaške teze nije iznosio u vrijeme kada su ih izvikivali njegovi istomišljenici i kolege iz Srpske akademije nauka i umetnosti.
Kao što je suvišno očekivati da će ikakvu pouku iz ove preprodaje DB-ova naknadnog pametovanja o Titu kao grobaru Jugoslavije izvući one dame i gospoda što po frazerskim salonima od jutra do sutra udaraju hladnu trajnu »jedinoj i vječnoj nam Hrvatskoj«.
