Ivica Račan / Foto REUTERS
U doba koje su obilježili profiteri, ekstremisti, fanatici, sitni džepari, skorojevići, gmazovi i populisti, Račanovo poštenje i moralna stabilnost honorirani su u narodnoj memoriji kao najveći politički uspjeh
Čak i oni koji nemaju nikakve dodirne točke ni s ljevicom, pa čak i oni koji apsolutno ne podnose SDP, za Račana uvijek imaju komplimente
A Račanov račun ispao je generalno jako dobar.
Čak i oni koji nemaju nikakve dodirne točke ni s ljevicom, pa čak i oni koji apsolutno ne podnose SDP, za Račana uvijek imaju komplimente. U lični opis redovito mu se stavlja da je bio umjeren političar i mudar taktičar, narav koja je izbjegavala sukobe i koja je uvijek vjerovala da bar oko bitnih pitanja treba nastojati postići konsenzus. Hvale ga jer je devedesetih mirno i dostojanstveno predao vlast, jer je Hrvatsku 2000. izveo iz izolacije i jer je njegova Vlada riješila ogromnu nelikvidnost i počela plaćati račune.
Istina je, međutim, da Račan nije bio toliko perfektan političar.
No, kad se sve zbroji, čini se da je konačnu sliku koju javnost ima o Račanu prvenstveno obojilo to što je naprosto bio tolerantan i čestit čovjek. To nije dosta za uspješnog političara, ali kod njega je ispalo presudno. Iako se puno puta se ispostavilo da su njegove najbolje ljudske osobine u politici ispale njegove najveće mane i da je zbog njih najviše puta promašio cilj.
Čini se da je konačnu sliku koju javnost ima o Račanu prvenstveno obojilo to što je naprosto bio tolerantan i čestit čovjek
Suviše je lakovjerno i bez čvrstih pravila igre osnovao savez stranaka šestorke s kojim je 2000. godine pobijedio na izborima. Zato je njegova vlada često djelovala kao rogovi u vreći, ali on te unutarnje napetosti, često praćene otvorenim ucjenama, nije znao presjeći premda je on bio premijer. Dopustio je da njegova vlast bude nepodnošljivo labilna pa je četiri godine izgledalo kao da će se ta Vlada svaki čas raspasti. To ga je koštalo ugleda i u narodu i u međunarodnoj zajednici.
Iako je imao snažan adut izborne pobjede, prema ultradesničarskom desantu na njegovu vladu, koji je predvodio Sanader i opozicijski HDZ, igrao je previše u rukavicama. Pokušavao se miroljubivo nagoditi s političkim protivnicima iz Tuđmanovog jata, koji bi ga bili popili u malo vode i odveli zemlju u kaos.
Djelovao je kao da ima frustraciju zbog karijere u Savezu komunista, a očiti kompleksi se uvijek čitaju kao slabost. Nije znao lupiti šakom po stolu, nije bio čovjek koji vjeruje u rizik. Radije bi mjesecima pregovarao i nagovarao riskirajući da za to oklijevanje plati visoku cijenu.
Nije znao lupiti šakom po stolu, nije bio čovjek koji vjeruje u rizik
U skladu sa njegovom mekom prirodom, njegovi javni istupi bili su kao hodanje po jajima. Mnogo puta mogao je igrati odlučnije, brže, hrabrije i direktnije. Htio je biti običan čovjek, a ne karizmatik i opsjenar, ali zato je znalo ispasti da nije siguran što hoće i što smije.
No, u doba koje su obilježili profiteri, ekstremisti, fanatici, sitni džepari, skorojevići, gmazovi i populisti, Račanovo poštenje i moralna stabilnost honorirani su u narodnoj memoriji kao najveći politički uspjeh.
U tome je, naravno, stanoviti paradoks, u toj analitici malo su pomiješane kruške i jabuke. Ali takav je život, piše ti se ono po čemu te ljudi upamte.
