Foto Petar FABIJAN
Imamo naposljetku državu koja, niti olakšavajući djelovanje poduzetnika niti istinski štiteći radnike, mrtva-hladna godinama tolerira kršenje zakona, dopuštajući poslodavcima da iz mjeseca u mjesec ne plaćaju radnike, pa onda naprasno obećava riješiti taj problem praktički ga prolongirajući u daleku i svjetlu budućnos
Ustavni pravnici su odavno ustvrdili da se dizanjem Zakona o braniteljima na razinu ustavnog zakona ništa bitno neće promijeniti. Jedina je zapravo novina prijedloga koji će iz Vlade biti upućen Saboru ta da će za bilo kakvu promjenu Ustavnog zakona o braniteljima trebati dvotrećinska većina zastupnika. No kako trenutno nema, a vjerojatno u dogledno vrijeme neće ni postojati, relevantne političke snage koji bi u taj zakon htjela ili mogla dirati, Vladin prijedlog nije ništa drugo doli politički manevar ponovnog pridobijanja dobrano razočaranih pristaša skrivanjem iza Ustava.
U čerupanju u političkoj areni, ne bi bilo svejedno je li Zakon o radu dignut na razinu ustavnog zakona ili nije
Što bi se međutim dogodilo da neki sindikat predloži podizanje Zakona o radu na razinu ustavnog zakona? I tu bi Vlada mogla računati na respektabilan broj »pristaša«. Koliko god broj umirovljenika sustiže broj zaposlenih, u Hrvatskoj još uvijek ima oko 1,3 milijuna zaposlenih što je zavidan broj potencijalnih birača na sljedećim izborima. Vlada bi ipak takav prijedlog glatko odbila, vjerojatno uz neku ciničnu primjedbu ministara zaduženih za gospodarstvo, poduzetništvo i rad.
Najprije zato što su u Vladi svjesni da se, kao i kod branitelja, ništa bitno ne bi promijenilo, a onda i stoga što izvršna vlast ne bi htjela nepotrebno izazivati bijes poduzetnika. Oni se još uvijek nadaju, kao i pojedini ministri u Vladi iako je mala vjerojatnost da će to ostati i nakon izbora, da će doživjeti izmjene Zakona o radu u svoju korist. Da će dakle kad-tad sindikati popustiti ili bar nova Vlada biti dovoljno jaka, i k tome sklona poslodavcima, da provede taj naum. A tada doista, u čerupanju u političkoj areni, ne bi bilo svejedno je li Zakon o radu dignut na razinu ustavnog zakona ili nije.
Ova »ki bi da bi« simulacija je naravno nerealna. Nema tog sindikata koji bi uspio okupiti sve ostale i onda zajednički na sastanku pritisnuti predsjednicu Vlade da im nešto takvo obeća, pa ćemo ostati uskraćeni za »javnu raspravu« o tome koliko su rad i pravo na rad, kao ustavne kategorije usput rečeno, doista na cijeni u Hrvatskoj, koliko do njih drži vlast i posebno oni koji zapošljavaju i zastupaju radnike.
Nema tog sindikata koji bi uspio okupiti sve ostale i onda zajednički na sastanku pritisnuti predsjednicu Vlade da im nešto takvo obeća
Već je naime i ono što do sada znamo depresivno da bi nas stavljanje svih karata na stol, unatoč postojanju svih mogućih pozitivnih pravnih propisa, samo moglo odvesti u beznađe. Imamo dakle poslodavce koji bi, legitimno gledajući svoje interese, htjeli zakonski regulirano »fleksibilnije« tržište rada i bolje uvjete poslovanja, dok istovremeno čuvaju leđa svojim kolegama koji mjesecima ne plaćaju radnike. Imamo sindikate koji, kao u slučaju Liburnija rivijera hotela, ne znaju koja je razlika između ugovora o radnom odnosu i ugovora o privremenom obavljaju rukovodećih poslova (koji mogu biti samo aneksi ugovora o radu).
Imamo naposljetku državu koja, niti olakšavajući djelovanje poduzetnika niti istinski štiteći radnike, mrtva-hladna godinama tolerira kršenje zakona, dopuštajući poslodavcima da iz mjeseca u mjesec ne plaćaju radnike, pa onda naprasno obećava riješiti taj problem praktički ga prolongirajući u daleku i svjetlu budućnost. U takvom okruženju ništa ne pomažu ni zakoni ni Ustav, s takvim »socijalnim partnerima« stvarno se ne treba čuditi što nikako ne izlazimo iz krize gušeći se s brojem nezaposlenih.
