Europskoj uniji može se štošta prigovoriti, ali nijedna od tih primjedbi ne može je pretvoriti u žrtvenog jarca presude u Haagu, niti opravdati histeriju koja je kulminirala paljenjem i trganjem modre zastave s dvaneset žutih zvjezdica.

Da se nisu uključili Amerikanci, koji su krenuli u akciju kada je Jugoslaviji istekao rok trajanja, doista je pitanje koliko bi s nedjelotvornom EU ratovi na ovim prostorima trajali i kakve bi njihove posljedice bile. No, upravo je struktura EU često prepreka njenoj većoj djelotvornosti, pogotovo kada su u pitanju vanjski poslovi odnosno djelovanje na međunarodnoj razini.

Ova asocijacija države nije naime talionica ni naroda ni država, pa je tragikomično da »unisonost« EU po svaku cijenu, dakle gubljenje pojedinačnog glasa u zalog zajedništva, i apriorno stavljanje na stranu Hrvatske zazivaju baš oni naši politički mudraci koji trube kako Hrvatska treba ostati izvan Unije jer će u protivnom izgubiti svoju – osobnost i nezavisnost! 

»Prisiljavanje« Hrvatske da ispuni kriterije za članstvo, naročito dio koji se odnosi na vladavinu prava, pak posebno se doživljava kao crvena krpa.

Istina, mnoge države unutar EU nisu bezgrešne svetice, ali ništa od toga ne može poništiti našu golu istinu o širokoj rasprostanjenosti korupcije te dugogodišnjem kršenju ljudskih prava i neprocesuiranju zločina. 

Konzekvenca opravdanja zloupotrebe države za privatne interese i svrhe, tog nemirenja s »pritiscima«, čija je svrha da bar dođemo na razinu »uljuđenog licemjerja« Zapada gdje se zna što je čija odgovornost i kada sustav loše funkcionira, jest poistovjećivanje EU s Haškim tribunalom.

Pa onda tipovi poput Željka Sačića traže prekid pregovora s EU, jer bi se samo u izoliranoj i bespravnoj Hrvatskoj politički i ratni profiteri mogli nastaviti bahatiti i kljucati nam mozak do u beskraj. Uvijek optužujući druge za vlastite grijehe i slabosti. 

Sačić je, nažalost, posljedica proizvodnje političko-medijske histerije koja traje godinama.

Histerije koja izbezumljuje narod iracionalnim strahovima, nerealnim obećanjima i lažnim prorocima, istovremeno dok se kao vrag od tamjana bježi od poštivanja prava i preuzimanja političke odgovornosti.

Histerije zbog koje se i dalje odbija priznati da je Gotovina preuzeo grijehe za one iznad sebe, koji nisu preuzeli svoj dio odgovornosti i procesuirali zločine kada je za to bilo vrijeme, kao i za one ispod sebe, koji su ih činili skrivajući se i dan danas iza generalovih slika.

Da ne govorimo o tome da je svo to vrijeme dobar dio medija u »nacionalnom zanosu« pomogao političarima u »zločinačkom poduhvatu« blokade istjerivanja pravde i davanja satisfakcije žrtvama. 

Sada bi dakle, vidimo po reakciji javnosti, EU trebala platiti cijenu haške presude, a zagovarati bi je u krajnje naelektriziranoj atmosferi trebali isti oni koji su grijehom nečinjenja te sustavnom političkom manipulacijom i doveli do krize u zemlji i nikada nižeg rejtinga EU?

Ironijom sudbine, da do daljnjega ne ostanemo jedan od otoka u balkanskom arhipelagu može nam pomoći samo EU, zatvaranjem pregovora u lipnju kao gestom dobre volje da se antieuropska histerija više ne širi, te kritična masa razumnih ljudi u Hrvatskoj koja će radi budućnosti vlastite djece odbiti postati talac Sačića i nemalog broja njemu sličnih.