Ante Gotovina i Franjo Tuđman Foto: D. KOVAČEVIĆ
Iako je jedan od njih oslobođen, kazne preostaloj dvojici javnost je očekivano primila kao stroge i teške. Međutim, činjenica da je sud potpuno prihvatio tezu tužitelja o zajedničkom zločinačkom pothvatu, potpun je poraz državne politike prema Haškom sudu.
Presudom trojici generala polako se počinje zatvarati jedno teško poglavlje mlade države. Riječ je o najznačajnijem procesu za zločine u Domovinskom ratu, na kojem je suđeno najvišim vojnim dužnosnicima. Preostali proces Hrvatima u Haagu vodi se zbog zločina u BiH, a procesi koji će se voditi u Hrvatskoj neće ni blizu biti toliko obuhvatni, niti će u njima biti optužene toliko visoki vojni časnici. I u svim budućim analizama, upravo presuda trojici generala bit će ključna.
Iako je jedan od njih oslobođen, kazne preostaloj dvojici javnost je očekivano primila kao stroge i teške. Međutim, činjenica da je sud potpuno prihvatio tezu tužitelja o zajedničkom zločinačkom pothvatu, potpun je poraz državne politike prema Haškom sudu.
Prema stavu sudskog vijeća, na čelu sa sucem Alphonseom Oriem, oslobađanje okupiranog teritorija nije problematično, ali način na koji je provedeno ocijenjen je kao zločinački. Pritom nije važno tko je sve bio upoznat s ciljem i na koji je način sudjelovao. Djelovanjem HV-a i specijalne policije, smatra sud, stvoreni su uvjeti da se ostvari cilj iseljenja srpskog stanovništva s okupiranog područja. Prihvaćanjem te teze, sud je sve sudionike Oluje doveo u istu ravninu. Razlika je tek u doprinosu zajedničkom cilju zločinačkog pothvata.
Zbog te ravni između Tuđmana, Šuška, Gotovine, Markača i praktički svakog pripadnika HV-a koji je sudjelovao u Oluji, porazni su mlaki pokušaji državne politike da dokaže nepostojanje zajedničkog zločinačkog pothvata
U konkretnom slučaju, Anti Gotovini i Mladenu Markaču, kao najviše rangiranim živućim izvršiteljima, doprinos u zločinačkom pothvatu sud je izmjerio s 42 godine zatvora. Koliko bi tek dobili Franjo Tuđman i Gojko Šušak da su kojim slučajem danas živi? I zar su se doista svi zločini u Oluji dogodili samo na pravcu Jug?
Zbog te ravni između Tuđmana, Šuška, Gotovine, Markača i praktički svakog pripadnika HV-a koji je sudjelovao u Oluji, porazni su mlaki pokušaji državne politike da dokaže nepostojanje zajedničkog zločinačkog pothvata. Dok je Franjo Tuđman još bio živ, država se otvoreno sukobljavala s Haagom ili ga je u priličnoj mjeri ignorirala. Odbijala se bilo kakva suradnja oko istraživanja zločina u Domovinskom ratu, provodile su se kontraobavještajne operacije protiv haških istražitelja, a Haagu su isporučeni hrvatski državljani progonjeni zbog zločina u BiH.
Smrt Tuđmana i promjena vlasti, donijela je i zaokret u politici, ali u drugu krajnost. Tijekom posljednjih deset godina, zahtjevi Haaga uzimali su se kao svetinja, bez obzira tko je bio na vlasti, a malo se radilo na tome da se amortizira formulacija o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Glavne diplomatske akcije bile su usmjerene prema dokazivanju da država doista ne može naći topničke dnevnike.
Nakon presude trojici generala, mala je utjeha da je u Haagu tek šest hrvatskih državljana optuženo za ratne zločine počinjene u Domovinskom rata.
