Branko Crvenkovski / Foto Davor KOVAČEVIĆ
Za razliku od Crvenkovskog, Milanović se zaustavio na ispraznom ponavljanju mantre »izbori bi bili najbolje rješenje, mi smo spremni za izbore, izbori bi riješili sve«
Bojkot parlamenta potpuno je legalan a vrlo često poprilično učinkovit model političke borbe
»Moramo odmah na izbore, u suprotnom će kriza biti samo produbljena. Izbori su jedini način da se prevlada beznađe i bezizlaznost, oni moraju biti slobodni i pravedni«, izjavljuje šef opozicije.
Do ovog dijela opis situacije do u tančine odgovara jednako stanju u Hrvatskoj i stanju u ne tako dalekoj Makedoniji. U obje države politička situacija na rubu je usijanja, desna vladajuća garnitura noktima se drži za uzdrmane fotelje, dok ih lijeva opozicija pokušava iz njih istresti. U Makedoniji, međutim, šef socijaldemokrata Branko Crvenkovski očito je rođeni lider pa je, vidjevši kako vladajući ne namjeravaju samo tako prepustiti vlast, posegnuo za svim mogućim legalnim političkim akcijama ne bi li ostvario svoj cilj. Makedonska opozicija u siječnju je napustila parlament kada su vladajući zamrznuli račun lokalne A1 televizije ne bi li nekako ušutkali medij koji često kritizira vladu. Uz to, oporba je dala ultimatum vladajućima: ili promjene izbornog zakona i raspisivanje izbora ili mi u radu parlamenta više nećemo sudjelovati. Mjesec dana kasnije, krajem veljače, vladajući VMRO na čelu s premijerom Nikolom Gruevskim morao je popustiti – na izbore se ide u lipnju i u tijeku su dogovori o promjeni izbornih zakona.
Bojkot parlamenta potpuno je legalan a vrlo često poprilično učinkovit model političke borbe.
Krajnji domet političke borbe kojoj se može dosjetiti aktualna hrvatska opozicija na čelu sa Zoranom Milanovićem je slijeganje ramenima
I u Hrvatskoj su ga više puta dosada prakticirale obje strane političkog spektra. Ljevica je u bojkot stupila još sredinom devedesetih, kada je HDZ izigrao dogovor o podjeli saborskih pozicija, pa ponovno 1999. godine zbog nesuglasica s HDZ-om oko izbornog zakonodavstva. Posljednji puta, 2004. godine, HDZ je pristao na sve zahtjeve opozicije i izmjene saborskog poslovnika kada je tadašnji šef oporbe Ivica Račan samo zaprijetio bojkotom rada Sabora. HDZ je pak tjednima blokirao rad saborskih radnih tijela 2001. godine, jer tada aktualna vladajuća šestorka nije željela za člana saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost imenovati njihovog kandidata Ivića Pašalića.
Tako je bilo nekad, i tako je u Makedoniji. Na današnjoj političkoj sceni u Hrvatskoj stvari su, nažalost, znatno – relaksiranije.
Kada HDZ izborom čudnovatih članova Nadzornog odbora i Programskog vijeća u izbornoj godini stavlja šapu na javnu televiziju, SDP neće poput svojih kolega u Makedoniji od toga stvoriti prvorazredan politički problem nego će im u tome još pripomoći. Krajnji domet političke borbe kojoj se može dosjetiti aktualna hrvatska opozicija na čelu sa Zoranom Milanovićem je slijeganje ramenima, pokoji scenski igrokaz u parlamentu i poneka mudra izreka na latinskom.
Ali, »mi tu ništa ne možemo«, sliježu ramenima Milanović i ostatak Kukuriku koalicije
Za razliku od Crvenkovskog, Milanović se zaustavio na ispraznom ponavljanju mantre »izbori bi bili najbolje rješenje, mi smo spremni za izbore, izbori bi riješili sve«. Za SDP-ovce situacija u državi je »grozna« i »strašna«, manipulacije izbornim zakonodavstvom u režiji HDZ-a su »prevara nad prevarama« i »čista krađa«, gospodarstvo je u »katastrofalnom stanju«, a premijerka Kosor »potpuno nesposobna« i »bez legitimiteta«.
Ali, »mi tu ništa ne možemo«, sliježu ramenima Milanović i ostatak Kukuriku koalicije kada god ih se upita a što vi činite da se ta nesposobna vlast što prije smijeni i da se spriječi izborna krađa ili gospodarski slom. Možda ne bi bilo loše da Milanović zamoli svoje kolege makedonske socijaldemokrate za mali tečaj političke akcije. Jer, može se, može se puno više od onoga što čine u SDP-u.
