Predsjednica Vlade Jadranka Kosor nije se sredinom prošle godine naljutila na Ivana Šimonovića, koji ju je o kandidaturi za pomoćnika glavnog tajnika UN-a obavijestio tek kada je došao u najuži izbor. Premda je bila riječ o ministru pravosuđa koji je pokrivao ključno Poglavlje 23 u pregovorima s EU, premijerka nijednom riječju nije ni konvencionalno prosvjedovala što joj je zatajio da se, zbog privatnih ambicija, uopće prijavio na natječaj za novi posao dok onaj stari, i to javni, nije bio ni blizu kraja. Kolinda Grabar Kitarović nije bila te »sreće«. Njoj Jadranka Kosor zamjera što je nije obavijestila o svojoj nakani, ljutita je na nju. Ostat će vječna tajna da li je uzrok ljutnje osobna zavist ili tek povrijeđenost premijerke i stranačke šefice što zadnja saznaje »dobru vijest«, iako mnogi tvrde da je ovo potonje samo dobar izgovor.

   Prije godinu dana Jadranka Kosor promptno je reagirala na aferu s korištenjem službenog automobila veleposlanstva u Washingtonu, kojim je suprug veleposlanice Grabar Kitarović vozio djecu u školu. Premijerka je izjavila da je to »neprihvatljivo i neprimjereno«, te da veleposlanica mora odgovarati. No, slučaj, čije sve dimenzije nikada nisu rasvijetljene do kraja završio je, možda upravo zbog okolnosti o kojima ništa nismo saznali, samo opomenom veleposlanice i vraćanjem procijenene štete od 30 tisuća kuna.

   Jadranka Kosor međutim više nije spominjala veleposlanicu Grabar Kitarović, kao što to nije činila ni prije spomenutog slučaja. Ignorirala ju i prije nego li je voljom dragog Ive upućena u »egzil« nakon izbora 2007. godine. Nije ju dakle aktivirala ni kada je prije 21 mjesec postala »šefica parade«, iako je morala znati da je Grabar Kitarović kao ministrica za europske integracije i kasnije ministrica vanjskih poslova u objedinjenom ministarstvu, naslanjajući se na započeti posao Nevena Mimice u koalicijskoj vladi, napravila ogroman iskorak. Mobilizirala je političke i intelektualne resurse u približavanju EU građanima, uložila energiju u složene tehničke pripreme, promociju hrvatskih europskih interesa i razračunavanje sa stereotipima i predrasudama poput onih o siru i vrhnju, da bi se poslije njenog odlaska na tom planu osjetila ogromna praznina, gotovo rupa. Da su ostala ministarstva i Vlada u cjelini u to vrijeme odradili svoj dio posla kako je trebalo, pregovori s EU odavno bi bili završili.

   Pa kada Jadranka Kosor sada zdvaja, tražeći pomoć za završetak pregovora s EU čak i od opozicije, mora ju se podsjetiti da je NATO zaposlio ženu s ugledom u međunarodnim i diplomatskim krugovima, koja govori šest jezika (engleski, španjolski, portugalski, talijanski, francuski i njemački) službenih u tri četvrtine država u svijetu, i koja bi Hrvatskoj bila više nego dragocjena. Ali, Kosor je bila i ostala taokinja stranke i sindroma stranačkih vođa koji, vođeni taštinom, nemilice troše svoje (i nacionalne) kadrove, hine da su nepogrešivi i svemogući, pa drukčije nije niti moglo biti.

   Bila je doduše i Kolinda Grabar Kitarović postojan vojnik u HDZ stranačkom stroju, pristajući na šutnju i mireći se bez pogovora s »naredbama« s vrha i kada nije trebalo, ali je eto pronašla izlaz koji mnogima drugima, jučer i danas tako moćnima, nije i niti će biti dan. I ne samo zato što ne znaju engleski.