Prvi je kvartal 2011. godine čuđenje u svijetu. Stvari stoje ovako: arapske su zemlje postale lučonoše slobode i demokracije, a Japan je zemlja koja prima humanitarnu pomoć. Da je tako nešto bilo tko prognozirao 31. prosinca prošle godine bio bi proglašen groznim prognozerom, a danas bi ubirao lijepe svote na kladionicama
Tko je prije mjesec dana znao gdje je Fukushima, koliko je ljudi prije mjesec dana znalo za provinciju Miyagi?
Takvi sudbinski događaji obično imaju još jedan praktičan učinak. Inventar inventure treba jednog dana negdje smjestiti. Zlo, i sve loše što se ljudima zbiva, idealno je da se smjesti u kakav muzej.
Nije teško zamisliti jednog dana muzej u Fukushimi, prigodno bi, marketinški (jer nesreća je roba koja obično dobro ide) mogao biti nazvan „muzej pedesetorice“. Nije teško zamisliti niti muzej u kojega će biti spremljen libijski inventar 2011. godine i koji bi mogao biti nazvan „muzej revolucije“. U njemu će se, moguće je, slaviti novostečena sloboda, ali novostečena sloboda obično počiva na nedavno prolivenoj krvi.
Naravno, postoje i oni toponimi koje smo učili prošlih mjeseci a koji nisu toliko obilježeni zlom, nesrećom ili krvlju.
Kairski trg Tahrir i tamošnji nogometni navijači koji su branili prosvjednike od policije i vojske imaju mnogo manje šanse da jednoga dana kao inventar inventure završe u muzeju.
Zato i jesu u ovoj nepotpunoj inventuri spomenuti tek na kraju.
