Koliko je u općem društvenom sivilu malo potrebno za emotivno nabijena stanja najbolje je jučer u Splitu demonstrirao ministar obrane, inače pribrani, razumni i pragmatični, Davor Božinović. U svojevrsnoj ekstazi na otvaranju međunarodnog sajma vojne opreme i naoružanja ministar je biranim riječima opisivao kolosalnu činjenicu da su od stotinjak zastupljenih tvrtki njih čak 54 iz Hrvatske. A jedna od njih, »Đuro Đaković« potvrdila je na sajmu i poslovnu suradnju s finskom »Patrijom«. Zajedno će proizvoditi oklopna vozila za »pancer divisione« diljem svijeta. To je sve zajedno, poentirao je u trenutku nadahnuća možda najbolji i dosad najsamozatajniji ministar u aktualnom kabinetu, pokazatelj da je hrvatska industrija u ovom segmentu jaka i prepoznatljiva.

Kriza je, od nečega treba živjeti, a i riječ je o profitabilnoj grani proizvodnje, pa valja odmah ostaviti sa strane moraliziranje o tome je li baš Hrvatskoj potrebno razvijati vojnu industriju, te znači li to da je i državna procjena takva da će se i ubuduće pričati o miru u svijetu a istovremeno poticati ratove i zarađivati. Zato je međutim pravo pitanje kolika je doista snaga i potencijal ne samo hrvatske industrije vojne opreme i naoružanja nego i industrije u cjelini. I, iznad svega, što čini država da taj potencijal iskoristi.

Takoreći istovremeno s ministrovim hvaljenjem jednog segmenta objavljeni su podaci da je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj u prva dva mjeseca ove godine zabilježila pad od 5,4 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Nadalje, podaci govore da je u posljednjih sedamnaest godina, dakle od 1994. godine na ovamo, udio industrijske proizvodnje u bruto društvenom proizvodu pao s 23 na 15 posto. Još tamo 2002. godine kretao se oko 20 posto, da bi u posljednjih osam godina vladavine HDZ-a i koalicijskih partnera pao za još 5 posto.

Za one koji obmanjuju javnost pričama o »deindustrijalizaciji« Europe i rapidnoj prevlasti trećeg (uslužnog) sektora, valja predočiti i usporedne podatke s EU. Dakle, i u toj i takvoj EU s 27 članica, gdje se uslužni sektor dnevno širi, industrijska proizvodnja u bruto društvenom proizvodu sudjeluju prosječno s 20 posto. A u propulzivnim tranzicijskim ekonomijama, poput češke i slovačke, udjel industrijske proizvodnje gotovo je 35 odnosno 30 posto. Prema tim brojkama Hrvatska je na europskoj margini.

Što će tek biti ako kojim slučajem stvari s brodogradnjom, jednim od stupova naše industrije i izvoza, krenu po zlu? Država je tu zabrljala jer je godinama propuštala osoviti tu granu industrije na noge, potičući korupciju i njeno propadanje. Kao što je zabrljala i s Inom, tvrtkom koja je sustavno godinama zapostavljana i uništavana, da bi se sada u Vladi sjetili kako bi mogli »zakonom« pokušati ispraviti ono što se više ne da ispraviti.

Možda je vojna industrija doista naša uzdanica koja će nas iz razvojnih ponora dignuti u visine. Ali, realizacija projekta »pancer Hrvatske«, kao i sve što se tiče industrije, visi u zraku iz jednostavnog razloga što nema ni suvisle strategije, ni pravih partnera i investitora a najmanje poticajnih mjera u tom pravcu. Tko još vjeruje da onaj koji je hrvatsku industriju srozao do kraja, sada može osmisliti njen, pa makar i vojni, »procvat«?