Cijela priča oko spašavanja eura sada se više no ikad prelama preko leđa građana Unije jer je nedavno dogovoreni tzv. pakt za euro zapravo dogovor o daljnjem smanjenju socijalnih prava. Iako čelnici Unije i idejni kreatori tog pakta tvrde da nije riječ o razmontiravanju države blagostanja već upravo o uspostavi uvjeta za njeno preživljavanje, čini se kao da su na svjetskoj ekonomskoj sceni pomiješani uzroci i posljedice, startne i ciljane pozicije, jer ispada da valuta više nije sredstvo, već je sama sebi svrha, a standard građana tek je instrument za njeno očuvanje umjesto da bude cilj i smisao svakog ekonomskog djelovanja. Što se tiče eura, on je neko vrijeme mirno plovio na očekivanjima koje kreira Europska središnja banka najavama o skorom povećanju ključne kamatne stope. Takve najave unose optimizam jer se široko shvaćaju i kao simboličko označavanje kraja krize, a onda i kao mogući prestanak potrebe za stezanjem remena. No, čini se da za sada ništa od toga; od građana se izgleda očekuje da taj bolji život tek trebaju zaraditi jer se očito tek sada i uvodi stabilni okvir za daljnja odricanja. Taj okvir Unijini čelnici proglašavaju nužnim preduvjetom za stabilne javne financije, a onda i opstanak eurozone. No, sjećanja na činjenicu da su financijsku krizu izazvale velike banke i financijski menadžment još su svježa.

Njihovi su gubici sanirani iz budžeta kojeg pune građani preko poreza na rad i potrošnju, a sada se opet rad našao opterećen, dok oni koji su krizu izazvali nisu proporcionalno sudjelovali u podjeli tereta. Govoriti o očuvanju države blagostanja na način da se to blagostanje prvo oduzme i sasiječe postalo je pomalo otrcano. Više nitko nema strpljenja jer se sve više čini da su takozvane stečene socijalne pozicije samo mit kojim se želi prikriti činjenica da se stečene pozicije financijskih magnata neće dirati. U ime svojeg zajedničkog proizvoda eura, Europa se tako sve više udaljava od načela socijalne i ekonomske pravde koja su je nekako i spojila u veličanstveni savez. Iako su ekonomski razlozi uvijek u pozadini, europsko je ujedinjenje ipak prije svega političko, a nositelji političkih prava su građani, ne banke. Sada se kroz prizmu ekonomskih kriza i iskrivljene perspektive banke stavljaju u poziciju onih koji diktiraju uvjete, pa obrazloženja da se sve radi u ime očuvanja, a ne demontaže države blagostanja, djeluju sve tanje.

Što se tiče Hrvatske, stabilna je valuta preduvjet da se rate kredita vezane uz euro ne povećaju, pa stabilan tečaj zaista jest po mjeri čovjeka, ali i po mjeri domaćih banaka kojima bi se u uvjetima pomaka tečaja kroz valutno inducirani rizik dodatno poremetilo stanje u bilancama kroz rast loših kredita.

To bi moglo izazvati tektonske poremećaje u financijskom, a onda i na nj naslonjenom realnom sustavu, a da se ne govori o državi koja svoju financijsku stabilnost održava kroz kredite banaka. Onda se sve opet prelijeva na proračunske korisnike i njihove plaće pa je jasno da je sve povezano sustavom spojenih posuda, a i dalje nema nikoga da to presiječe. Kroz tečaj kune tako se i dalje poravnavaju sve ostale neravnoteže pa je pitanje dokle će to moći tako, i do kada će strani kreditori nama omogućavati da financiramo svoj rastući inozemni dug, makar i po enormnim kamatama. Hrvatska još nije ni članica Unije ni Monetarne unije, a s obzirom da sami ništa ne činimo da se neravnoteže počnu usklađivati, prije svega kroz fiskalnu politiku i državnu administraciju koja bi morala dati poticaj gospodarstvu, pitanje je kako će se stvari odvijati u nekom srednjem roku i na koji će se način te dubioze pogurati pod tepih prilikom uvođenja eura. Ako s ovakvim performansama uđemo u neku integraciju, tamo bi nas, baš kao sada ove problematične članice, mogla čekati šok terapija. Dakle, ulaskom u EU tranzicija ne mora završiti, ona tamo može tek početi.