Foto AP
Nova, krajnja američka strategija za Libiju je istovjetna već ostvarenoj u naftonosnom Iraku: razdijeli, pa vladaj
Rušenje Gadafijeva režima u Libiji ima neskriveni cilj, istovjetan uspješno provedenom rušenju režima Saddama Husseina: osvajanje libijske nafte i plina
Libija – kao ni gotovo sve arapske zemlje – nikad nije blistala svojom demokracijom, pa Gadafijeva autokratska vlast nije ni pokušala demokratski odgovoriti na najnovije zahtjeve pobunjenika iz Bengazija. Ali, za smirivanje napetosti i za uspostavu šireg, političkog dijaloga bilo je i te kako vremena i prostora, i u sklopu UN-a, i u sklopu Arapske lige, pa i u okvirima Sarkozyjeva velebnog projekta Unije za Mediteran.
Za najgoru od svih opcija: razaranje libijske infrastrukture pomoću najnovijih oružja za masovno uništavanje bilo je vremena napretek, da je Americi, Velikoj Britaniji i Francuskoj bilo do demokracije u Libiji, a ne do libijske nafte, plina i komunikacija.
Naftom žedne, Amerika i Velika Britanija, kojima se u libijskoj tragediji priključila i prva baštinica suvremene europske demokracije, Francuska, pa uz nju i širi prsten američkih satelita
Naftom žedne, Amerika i Velika Britanija, kojima se u libijskoj tragediji priključila i prva baštinica suvremene europske demokracije, Francuska, pa uz nju i širi prsten američkih satelita u tobože slobodoljubivoj Europi (a riječima snažne podrške čak i pravdoljubiva Hrvatska), kao i većina korumpiranih vrhuški u arapskom svijetu, uletjeli su u okupaciju Libije kao što su Francuzi, pa Amerikanci svojedobno uletjeli u zaposjedanje Vijetnama, ili kao što je svojedobno Mussolini trijumfirao u Libiji, pa za njim Montgomery nad Rommelom. Zapravo je tek s Gadafijem nesretna Libija od 1969. počela svoj samosvojni put prema gospodarskom prosperitetu, postavši – čak i unatoč zapadnim sankcijama – jedna od najrazvijenijih, ali socijalno, vrlo razdijeljenih afričkih zemalja. Takva je Libija pomagala i financirala mnoge oslobodilačke pokrete širom Afrike, a istodobno rasla i kao jedan od najsolidnijih trgovinskih i energetskih partnera Italije, Francuske i Španjolske. Ali, danas joj je sve to uzalud, jer došlo je, eto, vrijeme američko-britanskog ratovanja za preostale naftne i plinske izvore u svijetu.
Nova, krajnja američka strategija za Libiju je istovjetna već ostvarenoj u naftonosnom Iraku: razdijeli, pa vladaj.
Libiji je već suđena podjela na Tripolitaniju i Cirenaiku, koje bi mogle biti uredno podijeljene između američko-britanskih i francusko-talijanskih interesa
Tamo danas postoje proamerički Kurdistan, iz kojeg američke kompanije preuzimaju većinu proizvedene nafte, zatim britansko-američki jug (s pretežno šijitskim stanovništvom), iz kojeg većinu nafte crpe britanske multinacionalke, te pretežno sunitska središnja zona, gdje se danomice ratuje u katastrofičnim razmjerima, dok SAD odvoze naftu. Libiji je već suđena podjela na Tripolitaniju i Cirenaiku, koje bi mogle biti uredno podijeljene između američko-britanskih i francusko-talijanskih interesa. Strateški je cilj Zapada: povećati proizvodnju nafte s donedavnih 1,8 milijuna na više od tri milijuna barela na dan već u 2013. godini, za što su – prema nedavnim natječajima, što ih je bila raspisala Gadafijeva vlast nakon normalizacije odnosa sa Zapadom – njegove multinacionalke i mega-banke spremne uložiti 30 milijardi dolara. Sruše li Gadafija i korumpiraju li nekog podatnijeg libijskog vođu kao svojeg pijuna, tada bi okupacija Libije mogla biti jednako profitabilan posao kao i okupacija Iraka. Pa makar i taj biznis izvan kruga bušotina, rafinerija, naftovoda i američkih sigurnosnih zona, stvarao nerješivu krvavu smjesu kaosa i pakla za domoroce.
