Ova je lovačka priča iz Afrike tek pukom igrom slučaja objavljena kao cover-story u Večernjem listu istoga dana kad su Sarkozy i ostali lovci na diktatore krenuli po svoj novi trofej, po skupocjenu kožu libijskoga kapitalca Moamera el-Gadafija
Najveseliji detalj u toj priči predstavlja to što su hrvatski lovci svoje putovanje u Namibiju prikazali kao odlazak na stručno savjetovanje o vodnoj problematici
Ova je lovačka priča iz Afrike tek pukom igrom slučaja objavljena kao cover-story u Večernjem listu istoga dana kad su Sarkozy i ostali lovci na diktatore krenuli po svoj novi trofej, po skupocjenu kožu libijskoga kapitalca Moamera el-Gadafija, praćeni toplim pozdravima iz savezničke Hrvatske odakle se, za sada, umjesto borbenih aviona šalju samo bombastične budnice u kojima sve prašti od umnih zaključaka poput onoga da je »najveća razlika između Gadafija i Miloševića to što Libijci nikad nisu na izborima izabrali svoga vođu«.
Ova lovačka priča iz Afrike pripada sve raširenijem žanru uskočkoga novinarstva u Hrvatskoj, a pripovijeda nam o istrazi koju Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala provodi nad direktorom Hrvatskih voda Jadrankom Husarićem zbog sumnje da su njegov safari u Namibiji platili kooperanti te, za sada, državne tvrtke.
Uz fotografije sa safarija na kojima Husarić i njegovi pajdaši ponosno poziraju iznad svake ustrijeljene životinje, USKOK i Večernjak donose istražne informacije o njihovom putu u Namibiju, plaćenom preko konzultantske tvrtke Proning koja od Hrvatskih voda često dobiva poslove savjetovanja, analize i projektiranja.
Najveseliji detalj u toj priči predstavlja to što su hrvatski lovci svoje putovanje u Namibiju prikazali kao odlazak na stručno savjetovanje o vodnoj problematici i kao radni posjet vodoprivrednicima te uglavnom sušne zemlje, bez čijih je bogatih iskustava valjda nezamisliv daljnji razvoj Hrvatskih voda.
Nema ta priča, shvatili ste, nikakve veze s onom libijskom, gdje – prema mišljenju hrvatskih novinskih Homera – “zapadne sile nisu agresori, nego bombarderima samo pomažu”
Jadranko Husarić, inače ugledni član Hrvatske seljačke stranke, novinarima Večernjaka je kazao da njemu osobno, otkako je na direktorskoj funkciji u Hrvatskim vodama, nitko nikada nije plaćao ni turistička putovanja ni lovačke ekskurzije.
Njegov je pak poslovni i lovni partner Zlatko Crneković, direktor Vodoprivrede Lonja – Zelina, najprije izjavio kako nikada nije bio u Namibiji, da bi, nakon što su mu novinari rekli da imaju njegove i Husarićeve trofejne fotke sa safarija, nevozno odgovorio: »Dobro, bio sam. Pa što? To je bilo prije nekoliko godina i ne sjećam se svih detalja.«
Eto, to bi vam bila ta lovačka priča iz Afrike kamo su se hrvatski direktori uputili s odisejskom poslovnom izlikom, a da bi se ta njihova odisejada na koncu razotkrila kao poslovično zadovoljavanje ubilačkih strasti kakve kod lovaca bude namibijske antilope i veprovi.
Nema ta priča, shvatili ste, nikakve veze s onom libijskom, gdje – prema mišljenju hrvatskih novinskih Homera – »zapadne sile nisu agresori, nego bombarderima ”samo pomažu” nezadovoljnom narodu da preuzme vlast i uspostavi normalno društvo«.
Normalno poput onoga u Iraku ili Afganistanu?
