Prvo je trebalo patiti za Hrvatsku ili svoje ideale da bi se došlo na vlast, sada treba doći na vlast ne bi li mnogi smatrali da Hrvatska pati zbog njih
Cijela se vladajuća hrvatska politička sadašnjost svodi na one koje bi ljudi voljeli vidjeti u zatvoru
Ne treba podsjećati na nedavne faktore koje se kazneno progoni, a koji se prezivaju Sanader, Polančec ili Rončević. Dovoljno je šetati ovih dana s prosvjednicima Zagrebom i čuti koliko često skandiraju „Re-me-ti-nec! Re-me-ti-nec!“. Poruka je jasna, političare, svakako one vodeće i one vladajuće stranke, žele vidjeti u zatvoru.
Cijela se hrvatska moderna politička povijest svodi na one koji su bili zatvorenici.
Cijela se vladajuća hrvatska politička sadašnjost svodi na one koje bi ljudi voljeli vidjeti u zatvoru. To je taj kopernikanski obrat u poimanju profesije političar u Hrvatskoj. Prvo je trebalo patiti za Hrvatsku ili svoje ideale da bi se došlo na vlast, sada treba doći na vlast ne bi li mnogi smatrali da Hrvatska pati zbog njih.
U zatvoru ili sukobu sa zakonom zbog politike bili su redom svi, oni koji nisu ni došli na vlast poput Ante Starčevića, oni koji su se nametnuli kao narodni vođe poput Stjepana Radića, oni koji su dovedeni na vlast poput Ante Pavelića, oni koji su se izborili da dođu na vlast poput Josipa Broza Tita i oni koji su izabrani na vlast poput Franje Tuđmana.
Robijali su i Vladko Maček, robijali su i hrvatski proljećari, robijao je i Stipe Mesić, a tek smo izborom Ive Josipovića dobili čelnika koji u biografiji ne može navesti da je bio u zatvoru zbog političkih razloga
Bjelodano je, međutim, da će nam zbog te promjene patiti jedna u povijesti književnosti marginalna vrsta, a to je zatvorska proza. Teško da će se pojaviti netko poput Stjepana Radića koji je i na svojim zatvorskim sjećanjima, „Uzničkim uspomenama“, gradio svoju političku karijeru, ali i opisivao kako je bilo u tadašnjim zatvorima. Njemu zahvaljujući znamo kakva je bila funkcija šibice u austro-ugarskim zatvorima.
„Jesen se približuje kraju. I u takovim kućama u koje svjetlo dopire kroz visoka i široka okna, u četiri se sata smrkava, a prema petoj već je prava noć. Po zatvorima i po uzničkim hodnicima, gdje nikad nema ni dosta, a kamo li previše svjetla, spušta se sumrak još ranije, a noć još prije baca svoj crni plašt, koji uzničke svjetiljke samo još jače osvietljuju.
Zato stražar, kojemu je paziti, da se u pravo vrieme zapale svjetiljke po hodnicima i uzničkim sobama, zvoni u to kasno jesensko doba, već u četiri i pol sata, da dade znak za ‘razsvjete’, dok uznički nadziratelj još čitav sat prije kroz otvore na uzničkim vratima svakoj sobi podaje po dvie dragocjene žigice.“
Takva je, dakle, bila funkcija šibice u političkom životu Stjepana Radića. Prvo je njome potpaljivao mađarsku zastavu prilikom dolaska Franje Josipa na otvaranje HNK u Zagrebu 1895. godine ne bi li iskazao svoje protivljenje politici Khuen-Héderváryja, a zatim mu je ta ista šibica bila svakodnevno željeni predmet ne bi li u svojoj ćeliji zapalio svoju luču mikrokozma.
Naravno, zbog tih promjena u ovih nekoliko desetljeća, promijenit će se i psihologija zatvorskih čuvara. Naprosto, za njh zatvorene osobe koje se bave politikom postaju obične zatvorene osobe, ništa posebno.
Hvala ti, Bože, da mu se nisam ničim zamjerio! I zato ti ja, vidiš, uvijek s ovakvima kao što si ti, gledam da budem u dobrom prijateljstvu”, kazivao je Mačeku njegov zatvorski čuvar
Neće više biti tako politički mudrih zatvorskih čuvara o kakvima piše Vladko Maček u svojim sjećanjima. Uoči Božića 1929. godine on je uhićen, a čuvao ga je čuvar koji je svoj posao radio već skoro 40 godina. On je bio mladi stražar, u istom zatvoru u kojem je bio i Maček kad je čuvao Nikolu Pašića.
Nije Pašić bio pristojno zatvoren poput Mačeka, nego s verigama na rukama i nogama. Jednog jutra dolaze trojica, vode Pašića van, a misli si stražar “da ga ne vode na strijeljanje? Bog mu se smiluj duši.” Ujutro čovjek uzme novine u ruke, “a to moj Pašić predsjednik vlade.
Hvala ti, Bože, da mu se nisam ničim zamjerio! I zato ti ja, vidiš, uvijek s ovakvima kao što si ti, gledam da budem u dobrom prijateljstvu”, kazivao je Mačeku njegov zatvorski čuvar.
A danas zatvorskom čuvaru karijera više ne ovisi o tome kako se odnosi prema „političkom“ koji mu je došao u goste. „Politički“, pak, nakon posjeta zatvoru više neće imati šansu da postane faktor u naciji, nego je to znak da je prezren u svijetu. A i njegove uzničke uspomene neće nikoga zanimati.
