Ima li kraja nesrećama za čovjeka koji je samoga sebe proglasio »sintezom svih nesreća u novijoj hrvatskoj povijesti«? I kakve li mu još psine priprema nemilosrdna sudbina?

Bio je jedan od utemeljitelja svehrvatskog narodnog pokreta, poigravao se masama zaneseno i prostodušno kao što se djeca igraju Pokemonima i Gormitima, Winxicama i Barbikama. Takav zaigran je u svome svijetu mašte čitavo hrvatsko pučanstvo doživljavao kao komad bukova drveta kojemu su on i njegovi stranački drugovi – kao nekakav kolektivni Geppetto – udahnuli život. I onda mu se dogodilo da se taj narod – zamišljen kao poslušna lutka s kojom se čovjek može bezbrižno igrati Domovinskog rata, demokratskih izbora, gospodarske tranzicije i sličnih igrica – pretvorio u nezahvalno čudovište koje iz večeri u večer podiže glas protiv svojega tvorca i koje se toliko obezobrazilo da je i tog dobrog starog majstora Geppetta počelo podrugljivo nazivati Pinocchijem.

Došla mu je ta svjetina pred kuću u inače tihoj Babonićevoj ulici, pa ga dozivala: »Lopove! Lopove!«, pa mu skandirala: »Lažove! Lažove!«, pa mu na nos nabijala: »Pinocchio! Pinocchio!«, pa ga zajebavala: »Andrija, skuhaj nam kavu!«, pa mu prijetila: »Remetinec! Remetinec!«… A njega nije bilo doma i od novinara je doznao što su mu nezvani gosti dovikivali pod prozorom. Smetnuo je s konfuznoga uma da ih je on sam preko novina pozvao da mu izvole kazati što žele i da mu pokažu svoj program. Pa su ga, eto, poslušali i došli.

Kući je stigao tek nakon što su prosvjednici otišli i našem se novinaru izjadao: »Ovo mi je najteže od rata, viču da sam lopov, a cijeli se život borim protiv lopova.« Izgovorio je potom i rečenicu koja može poslužiti kao utjeha svakome koga je u životu potkazao ili iznevjerio netko u čije je prijateljstvo vjerovao. Ta rečenica koja zvuči nevjerojatno i kad je čujete od Andrije Hebranga – i koju će on, znate ga već, demantirati s istom lakoćom s kojom ju je i izgovorio – glasi: »Zanimljivo da nisu išli pred Sanaderovu kuću.«

Reći će možda Andrija Hebrang i to da mu Sanader nikada nije bio prijatelj, da ih je povezivala samo stranačka pripadnost, ljubav prema Hrvatskoj ili borba za državne i narodne interese… Reći će možda prijatelj Andrija kako nije htio da se ta njegova primjedba na prosvjedničko zaobilaženje kuće u Kozarčevoj ulici shvati kao poziv da demonstranti zagalame i pod prozorima Mirjane, Petre i Brune Sanader, dok je njegov bivši stranački kamarad, a njihov suprug i otac u salzburškom zatvoru… Ma što god kazao, ta će njegova rečenica ostati kao trajno upozorenje da s ljudima poput Andrije Hebranga ne treba ići ni u branje šparoga, a kamoli u stvaranje »stranke časnih i poštenih ljudi«. S tipovima poput Andrije Hebranga zapravo ne treba ići nikamo, jer će vas – upadnete li u bilo kakvu nevolju – prijateljski ostaviti da se sami vadite iz nje i još će vam solidarno ustupiti i svoj dio tereta, ne  biste li se lakše izvukli.

Prijateljima poput Andrije Hebranga možete unaprijed oprostiti svaku gestu, samo ako ne želite ni zamisliti što im sve opraštate.