Što je to dakle tako dobro u Swobodinoj izjavi da ju se u HDZ-u slavi kao da je izašla iz usta samog pokojnog Franje Tuđmana? To da tobože nacionalno najsvjesnija stranka priznaje kako više drži do vanjskog autoriteta, kada im odgovara, nego do mišljenja vlastitih građana, koji bi htjeli da se u zemlji konačno nešto pomakne s mjesta? Ili to što i Swoboda brka određivanje datuma izbora, koji mogu biti u studenom ili prosincu svejedno, ali da se to pitanje jednom za svagda skine s dnevnog reda, s raspisivanjem izbora kao da će biti održani koliko sutra u jeku pregovora, pa su se u HDZ-u za to uhvatili kao za slamku spasa? 

Zdravom razumu je dakle nepojmljivo čemu se raduju u vrhu vladajuće stranke dok im pod prozorima unezvijereni građani ispostavljaju račun. Tim više što se niti iz Izvješća Europske komisije, unatoč konstataciji o »znatnom napretku« u području pravosuđa i temeljnih prava, ne nazire kraj pregovora, a onda ni kraj kalvarije ove vlasti. Preostalo je još posla, stoji u tom istom Izvješću, i to toliko da je i sam Swoboda tek 60 posto siguran da će ga se moći obaviti do kraja lipnja. Što ako budu gotovi tek na jesen, hoće li se prekršiti i krajnji ustavni rokovi za izbore? 

Posljednjih godinu dana iz EU su stizale diskretne, ali znakovite vibracije da je ipak pala politička odluka da Hrvatska završi pregovore i krene u proces ulaska u punopravno članstvo. No, kako pregovore ipak treba obaviti, jer su takva pravila i u mnogočemu su se koplja poslije loših briselskih iskustava s nekim državama slomila upravo na Hrvatskoj, uslijedilo je striktno inzistiranje na njima. A to je ovakvu nesposobnu vlast stavilo na muke da svako malo doživljavamo pomicanje rokova za zaključenje različitih poglavlja i pregovora u cjelini. Sva sreća da ne zavisi sve od Vlade i ministara nego i od stručnjaka te da je hrvatski glavni pregovarač Vladimir Drobnjak, cijenjen zbog svog znanja te pregovaračkih i diplomatskih vještina više u europskim nego u domaćim krugovima, inače bi stvari stajale još gore. 

No, kako god bilo, neodgovorno je, da se vratimo na bit priče, vlastite građane ucjenjivati Unijom. Ne samo da je ova vlast, sa Sanaderom ili bez njega, dobila dva mandata da ispuni strateški cilj ulaska u EU i da je imala čak sedam godina da državu od kandidata dovede do članice, nego je u istom tom razdoblju trebala državu postaviti na noge da njeni građani žive bolje i doista u svakom smislu profitiraju ulaskom u Uniju. Umjesto toga imamo sve nemirnije i nezadovoljnije ljude. I vrh vladajuće stranke koji, očajnički se držeći za vlast, nastavlja trovati vlastito članstvo i biračko tijelo te sve ostale građane, odbijajući im dati i tu malu zadovoljštinu, naime bar odrediti datum polaganja računa kada ga već ne želi odmah položiti. Jad i bijeda.