Neovisno o tome kakvi prosvjedi građana bili, a dijelom su svakako van kontrole i služe za iživljavanje huliganskih grupica, oni ipak postaju masovni
Lideri opozicije, naravno, ne moraju artikulirati prosvjede, oni ne moraju imati ništa s njima, dapače ne smiju ih sufinancirati ni organizirati, to se od njih ni ne očekuje
Sada su tu već razni društveni slojevi – ne samo mladi, ne samo radnici, ne samo ribari i seljaci, ne samo branitelji. Svi oni izražavaju volju da nesposobna Vlada ode, na što lideri opozicije ne smiju ostati gluhi.
Lideri opozicije, naravno, ne moraju artikulirati prosvjede, oni ne moraju imati ništa s njima, dapače ne smiju ih sufinancirati ni organizirati, to se od njih ni ne očekuje. Dovoljno je da kući gledaju vijesti na televiziji. Već to je dovoljan razlog da se okupe, da ovoga puta oni pozovu premijerku na susret i da zatraže od nje da poštuje volju naroda, da građanima omogući da je, ako žele, ponovno izaberu. No, to se mora dogoditi što prije – na biralištima, kako ne bi odlučivala ulica.
Takav susret bio bi izraz svijesti oporbe o ponižavajućoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji u kojoj većina građana živi, i o kojoj u svojim istupima govori dnevno i sama, nabrajajući zastrašujuće podatke o nezaposlenosti, nelikvidnosti, vanjskom dugu, socijalnoj košarici itd, a i moralnom krahu sustava.
Ako ništa drugo, na taj način bi opozicija od premijerke Kosor dobila odgovor na svoj zahtjev da se odredi dan izbora, kako bi se nacija umirila i prosvjedi – vjerojatno – prestali. Legitimno je pravo da opozicija traži dan izbora, na čemu ovih dana i inzistira, no zahtjevi poslani sa ulice, sa stranačkih skupova i tribina, i to pojedinačno od stranaka članica Kukuriku koalicije, nisu dovoljni. Opozicija mora nastupiti zajedno, i institucionalno.
No, na opoziciji je da premijerki u tom slučaju ispostavi još jedan zahtjev: minimaliziranje policijske represije prema prosvjednicima
Tako bi i oni dobronamjerni prosvjednici sa ceste, kojima je jednostavno pukao film od svega, a među kojima su i HDZ-om duboko razočarani branitelji, imali dojam da ipak postoji netko tko ih je spreman zastupati i za njih raditi.
A na koncu, ni premijerka Kosor ne bi mogla ignorirati konstruktivnost opozicije, te bi minimum fair playa bio da im odgovori na njihovo pitanje kada nacija može očekivati izbore. Strasti bi se time svakako smirile za neko vrijeme.
No, na opoziciji je da premijerki u tom slučaju ispostavi još jedan zahtjev: minimaliziranje policijske represije prema prosvjednicima. Prekomjerno korištenje sile ne može biti odgovor prema građanima koji legitimno iskazuju nezadovoljstvo, osim kad je možda u pitanju čisti huliganizam.
Nakon Karamarkovog uvredljivog diskursa prema tim ljudima, biračima s pravom glasa, koje naziva Indijancima, više nitko nema pravo da ih “bije”
No, ministar Tomislav Karamarko nema ovlast koristiti pendreke i suzavac protiv građana s transparentima, to bi mu netko trebao reći, sve dok su protesti nenasilni. Verbalni delikt još nije uveden.
A uz to, nakon Karamarkovog uvredljivog diskursa prema tim ljudima, biračima s pravom glasa, koje naziva Indijancima, više nitko nema pravo da ih »bije«. Takvo nepotrebno zaoštravanje treba suzbiti političkom odlukom vrha Vlade, ako ne drugačije, onda baš temeljenom na zahtjevu opozicije da se protiv građana ne ide batinom.
U suprotnom, za očekivati je još jači bunt i revolt iziritirane javnosti. Zašto bi itko prestao prosvjedovati, ako se nikakvo rješenje ne ponudi. U Hrvatskoj doista svakoga dana postoji sve veća opasnost od opće histerije i psihoze. Korumpirani sustav je bolestan, i građani žele promjene. A neugodno će vjerojatno postati onoga trenutka kad se ostvari povik prosvjednika policajcima: »Prestanite nas tući, jer ćete kad-tad stati na našu stranu«.