Ilustracija: Sergej DRECHSLER
Zasad je stoposto sigurno samo to, da će gospodarska depresija, koja u Hrvatskoj traje već deset kvartala, u najmanje bolnom slučaju trajati još toliko
Je li nužno da se širom Hrvatske dogodi bezglava, kaotična eksplozija mladalačkog nezadovoljstva, u kombinaciji s nerješivim manjkom proračunskog novca za mirovine i plaće u zdravstvu i školstvu?
Budući da će svi mjeseci do početka 2012. na političkoj i društvenoj sceni biti prožeti socijalnim potresima i predizbornom galamom – ne bude li, dakle, prijevremenih parlamentarnih izbora – Hrvatska će biti osuđena na nastavak gospodarske depresije najmanje do 2014., uz nadu da će već 2015. ostvariti BDP jednak ostvarenom tijekom 2008.
To znači da iz vanjske prezaduženosti, koja je glavna kočnica novog razvoja, neće izaći prije 2018. godine, ili – točnije, sve dok na srednji rok (od barem pola desetljeća) ne počne ostvarivati kineske stope rasta BDP-a u rasponu od najmanje sedam do preporodnih 12 posto godišnje, što nije uspjela nikad u svojoj gospodarskoj povijesti.
No, tako ružičaste vizije i priviđenja još ne padaju pred oči ni glavnim akterima političkog marketinga pri Banskim dvorima, dok se u najširoj javnosti, s osloncem na sve težu gospodarsku i socijalnu depresiju, nezadrživo širi dojam, prema kojem je prezadužena, rasprodana i korumpirana Hrvatska u ekonomski bezizlaznoj situaciji, i to na još nejasno dugi rok.
Zasad je stoposto sigurno samo to, da će gospodarska depresija, koja u Hrvatskoj traje već deset kvartala, u najmanje bolnom slučaju trajati još toliko, uz pretpostavku da će među današnjim srednjoškolcima i studentima većina njih steći znanja i vještine, s kojima će poslije 2014. uspješno konkurirati europskoj, kineskoj, indijskoj, pa i balkanskoj radnoj i poslovnoj eliti na domaćem i na inozemnim tržištima.
Jer, i iz najteže prezaduženosti, i iz gospodarske depresije uvijek i svugdje je moguć izlaz već u srednjem roku, ako postoje zakoni i vlast, koji proizvode sve obrazovanije i kulturnije naraštaje mladih
O tim ključnim gospodarskim trendovima, ograničenjima i uvjetima novog razvoja mudro bi bilo da sadašnja politička, osobito oporbena elita otvori raspravu s liderima svih skupina novoponiženih, ogorčenih i beznadnih, kako bi se znatno podigli kriteriji i uspostavio elementarni red, ne samo u upravljanju državom, ekonomijom i javnim prostorom, nego i u obrazovnom sustavu, od osnovne škole do fakulteta.
Jer, i iz najteže prezaduženosti, i iz gospodarske depresije uvijek i svugdje je moguć izlaz već u srednjem roku, ako postoje zakoni i vlast, koji proizvode sve obrazovanije i kulturnije naraštaje mladih, prema tehnološkim potrebama nadolazećeg vremena.
Ali, ni u posve suprotnom, idealnom slučaju, tipa Švicarska ili Norveška, ni održavanje dostignutog nije moguće, ako će iz godine u godinu – kao što je u hrvatskom slučaju – iz škola i fakulteta izlaziti sve slabije obrazovani mladi naraštaji, uz to prevelik broj njih i bez ikakve sklonosti »kineskoj« ili »njemačkoj« radišnosti, te doživotnom učenju i poštivanju zakona.
Je li – ne samo za objavu što skorijih, prijevremenih izbora, nego i za cjelovitu reformu obrazovnog i gospodarskog sustava – nužno da se širom Hrvatske dogodi bezglava, kaotična eksplozija mladalačkog nezadovoljstva, u kombinaciji s nerješivim manjkom proračunskog novca za mirovine i plaće u zdravstvu i školstvu?
Ili su još moguća spomenuta politička i reformska rješenja u koliko-toliko normalnim, kontroliranim društvenim okolnostima? Ili uz sve slabije obrazovanu većinu mladih, i uz sve izgubljeniju većinu građana u radno, kreativno i poslovno najboljim godinama, nisu izvjesne nikakve dublje reforme, pa ni znatno kvalitetnija vlast, nego mirenje većine s nastavkom gospodarske i socijalne depresije i u razdoblju poslije 2014.?
