Ilustracija: Sergej DRECHSLER
Monetarna politika pokazala je da može djelovati, da je donekle učinkovita kada to želi biti, no isto je tako pokazala i da nije svemoguća, pogotovo ako ima specifičan problem da mora pokriti interese jednog ne naročito optimalnog valutnog područja kakvo je eurozona
Ova kriza još nije pravo ni prošla, oporavku je takoreći još potreban monitoring, a inflatorni pritisci uzrokovani rastom troškova kroz rast cijena hrane i nafte monetarnu politiku već stavljaju u poziciju da mora promijeniti ploču
Europska središnja banka iskazala se tijekom krize, što kroz elementarne mjere za podizanje gospodarske aktivnosti, a što kroz niz nestandardnih monetarnih mjera koje su se kroz ubacivanje velikih količina likvidnosti u sustav pokazale kao ključne u izbjegavanju kreditnog sloma i reprize Velike depresije iz 20. stoljeća kakva je ovaj puta prijetila Europi.
Monetarna politika pokazala je da može djelovati, da je donekle učinkovita kada to želi biti, no isto je tako pokazala i da nije svemoguća, pogotovo ako ima specifičan problem da mora pokriti interese jednog ne naročito optimalnog valutnog područja kakvo je eurozona.
Problemi su specifični, pa i mjere moraju biti takve.
Ako se vratimo na Veliku Depresiju, Keynes je u to doba prvo bio postavio osnovne postulate monetarne ekonomije, da bi je potom odbacio kao neučinkovitu. Okrenuo se fiskalnoj politici kao osnovnoj poluzi rasta, htio je biti djelotvoran odmah, a monetarna se politika, po tom uspjehu politike mekih budžetskih ograničenja, svodila tek na dodatnu podršku. Kamatnjake je još dugo držala na niskoj razini, tek toliko da ne smetaju.
No, nekako se čini da malo što još funkcionira prema udžbeničkim primjerima u kojima se razdoblja ekonomskih padova i depresija izmjenjuju s novim uzletima, visokom zaposlenošću i inflacijom potražnje.
Postavlja se stoga pitanje, što će biti buduća uloga monetarne politike i kako će se monetarne vlasti ubuduće postavljati u kombiniranim uvjetima visoke nezaposlenosti i inflatornih šokova
Ova kriza još nije pravo ni prošla, oporavku je takoreći još potreban monitoring, a inflatorni pritisci uzrokovani rastom troškova kroz rast cijena hrane i nafte monetarnu politiku već stavljaju u poziciju da mora promijeniti ploču, bez obzira je li u svojoj ekspanzivnoj fazi uspjela napraviti što je naumila. Isto tako, klasični transmisijski mehanizmi sve više mjesto ustupaju nekim novim kanalima i kreativnim mjerama kroz koje monetarne vlasti mogu djelovati sukladno specifičnim okolnostima.
Isto, naravno, vrijedi i za našu središnju banku, odnosno, za nju još i više jer djeluje u još ograničenijim uvjetima male i otvorene privrede. Postavlja se stoga pitanje, što će biti buduća uloga monetarne politike i kako će se monetarne vlasti ubuduće postavljati u kombiniranim uvjetima visoke nezaposlenosti i inflatornih šokova koji su sve rjeđe posljedica zdravog ekonomskog rasta, a sve češće globalnih političkih previranja.
Što će biti prioritet? Hoće li to i dalje ostati suzbijanje cjenovnog pritiska kao prijetnje stabilnosti i ekonomskoj aktivnosti, ili će se siromaštvo, nezaposlenost i tiho odumiranje države blagostanja ipak iskristalizirati kao problemi koje primarno trebaju rješavati sve politike, pa i monetarna?
Keynezijanska doktrina svojevremeno je prepoznata kao revolucionarna jer je uočila i »priznala« nesavršenosti tržišta, nudeći tek recept za njihovo »popravljanje« kako bi se izbjegao slom, siromaštvo i visoka nezaposlenost.
U današnjim uvjetima, politika mekih budžetskih ograničenja i nenametljive monetarne politike prije bi bila dodatna sol na ranu, nego lijek, no to ne isključuje da bi svijetu onda trebala neka nova receptura za rješavanje vječnog problema: nezaposlenosti.
